понедељак, 18. јануар 2010.

POSLEDNJA AMAZONKA


1.

PROLOG

Ledeni pokrivač brega mirno je počivao u tišini, ispred ledenog, kamenog zamka. Visoki četinari prekriveni rastresitim snegom njihali su se i svijali svoje guste krošnje pod naletima severnog vetra. Sve je bilo tako pusto u toj mračnoj, polarnoj noći. Zvezde su tiho splasle i stopile se sa tamnoplavom nebeskom vatrom, a mlad mesec je blistao malo iznad najviše kule raskošnog zamka. Dugačak krivudavi putić uokviren poledicom vodio je do masivne kapije zamka. Njega je opkoljavalo Mramorno Jezero koje je na svojim peščanim obalama nagomilavalo zaleđen korov. Iza goleme kapije izgrađene od najfinijeg crnog mermera, stajao je ulaz u zamak. Svojom veličinom, mamio je uzdahe ljudi koji su gonjeni nekom nevoljom nabasali na njega. Visoke zidine opasavale su zamak osiguravši ga od nebrojenih armija koje su se tokom stoleća obrušavale i lomile o drevne zidove. Iza zidina danonoćno su stražarili zmajevi. Prvi, veliki, crni zvao se Drakon. Na velikom, tamnom licu isticala su se dva ogromna oka poput užarenih ugljeva, te duboke crvene oči nepojmljivo su podsećale na najfinije rubine iz caričine riznice. Tri reda oštrih i smrtonosnih zuba spremno su čekala prvog koji se usudi da nenajavljen uđe u stari zamak. On je duboko disao, izdišući velike oblake tople pare, dok su njegove oči budno motrile na svaki pokret. Sva čula su mu bila budna. Velika crna krila, iz kojih su na rubovima virile tamno sive bodlje, bila su sklopljena, a kandže skupljene pod ogormnim telom ovog petostoletnog stvorenja. Zmaj koji je dotad mirno sedeo do njega trže se i naglo ustade. Ispusti dubok uzdah kroz svoje nabrane nozdrve boje sveže krvi.

-Da li si čuo nešto? Kao da je neko pred kapijom...- zareža on dok su se njegove bordozlataste kandže rasklopile a krvavo crvena velika krila do pola raširila. Po snazi i taktici napada nijedan zmaj sa polarnih krajeva Obliviskora nije se mogao porediti sa njim. Dux je imao razvijeno i snažno telo i bio je doista mudriji od svakog drugog zmaja. Njegovo telo bilo je prekriveno blistavom crvenom krljušti a šape prekrivene oštrim krznom bordo-crvene boje, prošarene tu i tamo zlatnim vlasima. Kandže ovog zmaja bile su od čvrste smese slične crvenkastoj slonovači, ali su bile okovane gvozdanim bodljama. Vrat nije bio mnogo dugačak, ali izvijen i prekriven glatkim pločicama boje rubina, na glavi mu je viorila gusta i jaka zlatna griva, a nozdrve, iz kojih je izlazila vrela para, bile su krupne i nabrane. Drakon je protresao svojom zastrašujućom glavom i uz mumlanje nalik na podsmeh obratio se starijem zmaju.

-Čula su rano počela da te izdaju matori! Pomislio sam da ćeš trajati bar još tri stoleća!- zmaj ispusti grohot svog dubokog, čudovišnog smeha neobraćajući pažnju na tih dečiji plač koji je dolazio sa vrha najviše kule zamka.

-Smej se, smej se... ali jednoga dana, kada ti neprijatelj bude prišao sa leđa, kada osetiš hladnoću oštrog sečiva na vratu, i kada te jedan sekund bude delio od pepela uvidećeš da je oprez važniji od svega.- zareža Dux tiho uvlačeći miris ledenog vazduha duboko u svoja ogromna vrela pluća i nastavi. -Neko je blizu kapije, osećam da je jedna ljudska duša u blizini.

Zatim sede na svoje mesto. Led je pod njihovim vrelim telima bio istopljen i pretočen u male barice tople vode. Drakon uze da šara kandžom po studenoj i tvrdoj zemlji a Dux je naslonio glavu još uvek zabrinut zbog prisustva paralelne energije koju su zmajevi mogli da osete. Iza njih stajala su zabravljena vrata od hladne slonovače. Na njima je zima iscrtala najlepše slike nalik čipkanom zastoru od inja. Čitavi mozaici od ledenih šara bili su rasprostrani po ovalnim vratima. Iza vrata nalazilo se veliko predvorije, baršunasti crveni tepisi i drvenarija koju su izrezbarili najveći majstori drvodelje Obliviskora. Dvorana je bila potpuno prazna a po sredini pruzalo se dugačko stepenište koje je vodilo do gornjih prostorija zamka. Stepenište i predvorije bilo je lepo osvetljeno, hodnik kroz koji se dolazilo do velike i svečane trpezarije bio je ukrašen brojnim slikama i svećama različitih boja. Sve je sijalo od raskoša. Zamak je krasilo mnogo prostorija, a neke od njih bile su još uvek neistražene. Plač malog deteta postajao je sve jači i jači a kovitlac uskomešanih glasova bujicom se razlagao po zamku. Imao je nekoliko spratova, veliki podrum, a u terenu ispod podruma nalazile su se tamnice kroz koje je proticala bistra, podzemna rečica. Reka koja je krila tajne mnogih vekova u sebi, sa puno virova i podzemnih tokova koji su se granali I preplitali. Ta reka sa sobom je odnela mnoge živote. Po zamku se pričalo da je ukleta, i da se noću mogu čuti krici i vapaji utopljenika, a nekad čak i videti kako neupokojene duše odavno mrtvih vitezova lutaju tamnicom na svojim sablasnim konjima. Priča se da su neki od zatvorenika poludeli baš zbog tih noćnih prikaza. Podrum, koji je bio iznad tamnica bio je prepun burića sa vinom koji datiraju iz 1265. godine šestog eona. Tu su bile sve vrste vina u enormnim količinama: belo vino, crno vino, crveno vino, vino od kristala, ledeno vino, vino od breze i javora, vino od vrbe i ruže, od gladiole, orhideje i nekih posebnih biljaka koje su rasle samo na lutajućim planinama. Ipak omiljeno vino gospodarice ovog zamka bilo je ono od smaragda, zove i mimoze sa safirom u prahu i ekstraktom kamilice. Iznad podruma, nalazila se kuhinja, i velika labaratorija u kojoj je glavna čarobnica radila. Kuhinja je bila prostrana, kao u svakom dvorcu, u njoj su užurbno radile sluge, danonoćno spremajući, tu je bilo nekoliko kuvara i pedesetak pomoćnika, a sve je vrvelo od ljudi koji su iznosili iz pećnice čudna jela i seckali upravo ulovljene životinje. Lovci su stajali pored kamina, prepričavajući dogadjaje iz lova i grejući promrzle šake i noge još vlažne od mećave koja je besnela napolju. Pored tako živhne prostorije, mirno su stajala majušna vratašca sa srebrnom ključaonicom. Mala zvezda bila je izgravirana na vratima i čudne oznake drevnih runa. Unutra su jedna do druge stajale boce i bočice, epruvete, balončići i pehari svih mogucih vrsta, materijala i veličina. Sićušne boce bile su uredno složene po polici. Otrovi i protivotrovi pored kojih su stajale velike tegle sa sastojcima za napitke bile su složene po nekom redu ’’Zmajevo srčano tkivo’’, pored koga se u zelenkastoj tegli nalazila ’’Jetra dvoroge zabe’’,... Na nivou iznad kuhinje i labaratorije, bile su skromne sobe za poslugu, i skladišta zaliha. Sobe za poslugu su bile komforne i tople ali pomalo skučene i tamne. Jedinu svetlost u sobi, predstavljao je sjaj i iskrice vatre u kaminu koje su davale sobi prijatan i ušuškan izgled. Mali, uredno namesteni kreveti, po jedan u svakoj sobi, bili su topli i dovoljno komforni za jednu osobu. Na malom stolu pored kreveta nalazila se vaza sa sušenim cvećem, raznih boja i oblika, a polu prazan beličast zid upotpunjavala je mala uramljena slika. Obično je to bio neki od udaljenih predela Oblivike, neki lep pejzaž ili možda kakva mrtva priroda, koja je zračila toplinom i pozitivnošću. Tepisi u sobama posluge, bili su od seljačke, čvrste vune, i iako su bili pomalo oštri za bose noge, služili su svrsi jer bi za čas ugrejali par promrzlih stopala. Iznad tog nivoa bilo je predvorije, stepenište, kojim se dolazilo do lepo spremljenih gostinjskih soba, raznoraznih kupatila, bazena u kojima je izvirala topla i lekovita voda, i mirisnih prostorija ispunjenih toplom parom. Gostinjske sobe bile su veoma lepe, ne toliko kao gazdaričine, ali raskošnije od soba za poslugu. Svaka je bila drukčije uredjena, zavese od tanke i spretno prošarane čipke, stolovi od čistog kvarca, kreveti sa mesinganim ukrašenim uzglavljima, i udobnim plišanim foteljama. Na gornjim nivoima nalazile su se prostorije uvaženih vojskovođa, činovnika, i kraljevih savetnika a u vrhu su bile čarobničine i gospodaričine odaje . Do njih se dolazilo dugačkim i tankim izvijenim stepeništom, izvajanim od glatkog i hladnog, belog mermera. Rukohvat stepeništa bio je od kristala, ukrašen belim i crnim orhidejama i mirisnim svećama optočenim biserima i crnim dragim kamenjem. Zapaljeni tamjan nalazio se na svakom stepeniku koje je osvetljavala večna vatra sa baklji koje su visile simetrično na zidu. Na svršetku stepeništa počinjao je dugački hodnik koji je vodio do pet spavaćih soba. Svaka je bila lepša od druge, svaka je bila raskošnija od druge. U centru prostorije najviše uske kule malaksalo je ležala gospodarica utonuvši u mekane perjane dušeke i prekrivače. Njeni su bili zmajevi, njen je bio zamak, ona je bila zadužena do donosi zimu ljudima, a kao poslednji potomak izumrlih amazonki sada je brižljivo gledala u svoje tek rođeno dete. Vrela čežnja izbijala je iz jakih pramena njene duge kovrdžavo-vatrene kose a iskrice u njenim bademastim i krupnim zelenim očima polako su tinjale i gasile se negde u dubini. Kraljičino teško, krotko i isprekidano disanje nadjačavao je plač majušnog, drhtavog deteta koje je čarobnica gordo i čvrsto stiskala u svom ledenom naručju.

-Oh kako je lepa... Moja mala devojčica...- promuklo i umorno ali radosno je prošaptala kraljica.- samo malo... Želim da je vidim.

-Ne. Gospo, kralj će biti primetno neraspoložen kada sazna da nije dobio prestolonaslednika.- Reče Maleficia suvo i ogorčeno.- Ćerka! Samo još problema za kraljevstvo.

-Oh, ma daj! Daj mi da vidim svoju ćerku bar na kratko.-Kraljica otrgnu sa svog vrata tanak i gladak lančić od belog zlata sa jednom runom ugraviranom u mali elipsoidni medaljon na sredini u kome je bio uvojak kraljičine plamene kose.- Evo. Stavi joj ovo.- Reče kraljica tiho dok je umetnula presavijeni lančić čarobnici u ruke.- A sad mi daj da je vidim.

-NE! NE!- Ljutito se otimala čarobnica ošinuvši malaksalu ali još uvek živu kraljicu po licu. A potom je začula korake stražara koji su se peli uz dugo spiralno stepenište kule. Morala je brzo da reaguje.

-Zbogom BIVŠA kraljice...

Kraljica oseti samo oštar bol koji joj se širio čelom pošto ju je prst smrti čarobnice jako udario odgurnuši je duboko u posteljinu. Sve je postalo mutno i tamno pred njenim očima. Potiljak ju je još uvek boleo. Bilo je brzo. Bol je uminuo. Čarobnica je osetila kako je kraljičin poslednji dah dodirnuo njenu ruku, topao usred noćne hladnoće. Novorođenče je počelo gromoglasno da vapi kao da je znalo da se nikada neće grejati u majčinom naručiju. Na tren šuma oko zamka i snežni bregovi su se ukočili, kao da čekaju. A onda zemlja zadrhta od sile koju je magija kraljičine smrti oslobodila. Iznenađeni povici ljudi i žena okupljenih u donjim prostorijama zamka odjednom behu ugušeni zvukom odozgo. Čarobnica je bila zadovoljna jer je konačno uspela u svom naumu, konačno je posedovala veliku moć u šaci. Moć koju je nesvesno rođenje male princeze donelo sa sobom. Beba je divlje grebala noktima čarobničinu krvavu šaku dok je suznim pogledom pokušavala da se oslobodi ledenog i okrutnog stiska. Maleficia je osećala divlji nalet magije koja je kolala kroz dete i palila joj srce i pluća dok je talas energije pulsirajući izbio iz deteta polomivši ornamentne prozore na najvišoj kuli. Ledena mećava je uletela u prostoriju pod naletima snežne vejavice i nekontrolisanog vihora. Dogorele, nakićene sveće su se pogasile. U tom trenutku nekolicina kraljevih gardista je sa treskom otvorilo vrata i zanemelo pred prizorom uvažene, blede, ispijene i zloslutne žene iz čijeg se naručja razlagao plač tek rođenog deteta i kraljice čiji su se bledi, rashlađeni obrisi razaznavali umrtvljeno i mlitavo po krevetu kroz noćnu tminu.

Napokon se začuo tih ali samouveren Maleficijin glas.

-Razglasite svima: kralj je dobio sina. Gospodarica je od napora preminula.

Gardisti su bez glasa nečujno strčali niz kulu da pronađu gospodara Oblivike.

Нема коментара:

Постави коментар