субота, 5. август 2006.

Pismeni rad od pre 4 godine :)


Kroz velike prozore svojih smaragdno-zelenih očiju vidim ceo svet. Doduše svet mogu pravilno da sagledam tek kada zažmurim, jer onda osećam. Osećam male i velike ljude ovog sveta, promene koje nošene Košavom šibaju kroz ovaj moj prašnjavi Beograd, i sa sobom odnose sve što je nestalno. Često sedim na Kalemegdanu osluškujući šaputanje vetra i pesmu prirode oko sebe. U vetru hvatam reči raznih ljudi. Poput starog ribara, izvlačim ih mrežom spletenom od najmekših niti snova. Medju gomilom nevažnih, nabacanih, reči upleteno u moju mrežu snova nalazi se i «Volim te». Te dve jednostavne ali iskrene reci, iako su bile tihe i skrivene u magli imale su moć da promene svet iz korena. Ljubav je razorno osećanje, koje poput uragana urniše one u kojima se nalazi. Ljubav je dobar rob, ali okrutan gospodar... jer velika su srca koja vole ali obično budu slomljena. Na ovoj našoj uništenoj planeti živi više miliona milijardi ljudi. Svako od tih ljudi, je poseban za sebe, i svako od nas ima svoj svet. Smatram da je to utočište, projektovano negde unutar uma, a da čovek pronalazi dodirne tačke između svoje nerealne zemlje Čuda, i realnosti života, upravo u ljubavi. Kod mene je sve obrnuto – crno je belo, a belo crno. Živim u zemlji iza ogledala, gde ništa nije onako kakvim se čini. Za mene nerealno može postati realno a realno nerealno u tren oka, i ja neću praviti nikakvu razliku. Čudno i povučeno, iz prikrajka, volim da posmatram svet oko sebe, nečujno proučavajući osećanja i ljudsku ćud, bez ikakvih pokusaja da promenim druge ili svet oko sebe. Vreme, koje brzo prolazi gonjeno Košavom uzburkanih osećanja, postavlja sve na svoje mesto. A mene, poput neke kule od peska, menja, oblikuje i raznosi po srcima drugih ljudi. U tom trenutku, i samo u tom trenutku, nesvesno spoznajem u sebi moć da promenim svet. Nažalost smatram da sam se rodila prekasno, u pogrešno vreme... Mi, koji živimo u dvadeset i prvom veku, i koji smo deca nove generacije robota, automata i tehnike, i pored svih tih dostignuća ne vidimo dalje od sopstvenog nosa. Stalno izbijaju novi ratovi, dok se proliva krv nevinih, političari se poput zveri, na svojim prašnjavim tronovima modernih Sodoma, bore oko svakog izvora nafte i komada zemlje. Ljubav ne nestaje – ali je ljudi zaboravljaju... Decu prave iz epruveta, a «visoko-kvalifikovani» naučnici nam objašnjavaju kako ljudski rod nije ništa drugo do inteligentna hrpa kostiju, glukoze, smeša vode, skup minerala i organskih materija, molekula i eritrocita, star nekoliko eona. A gde je tu ljubav? Žao mi je, gospodo naučnici, ali niko nikada neće moći da me ubedi da sam samo robot, da nemam dušu, i da ne umem da volim... Sa divljenjem posmatram svoju ljubav koja se, nanovo, poput prelepog feniksa, iz ruševina i pepela, izdiže u svojoj svojoj lepoti. Negde na svetu sada padaju bombe, a ljudi još uvek ne shvataju da tek kada pruže svoje srce na dlanu, mogu dobiti nešto za uzvrat. Da će se mostovi ponovo sagraditi, a odnosi među ljudima popraviti. Ja tako stojim na raskršću, rastrzana između sna i jave, između okrutne realnosti ultra-brzog života i svog srednjovekovnog sveta snova. Nadam se, očekujem, da će ljudi shvatiti značaj ljubavi, da će ratovi prestati a vreme bar na trenutak usporiti. U mom svetu ljubavi, sada je ponovo proleće. Mlake kiše spiraju komadiće nekadašnjeg leda... Sinoć mi je najbolji drug rekao da me voli, da je zaljubljen u mene. Nažalost ljubav ga je izneverila, a ja mu nehotice slomila srce. Dok stojim ovako i posmatram svet koji zahvataju promene, pitam se da li u njegovom srcu sada vlada oluja? Da li se oseća izigrano? Iznevereno? Ipak, u ljubavi nema mesta za sažaljenje i samilost. Da li se on ikada zapitao da li ja volim? I koga ja volim? Da li je meni teško što svoju ljubav, kao gugutku tajno čuvam u nedrima? Da li se ikada zapitao da li je gajim prema biću koje me neće i ne želi voleti? U glavi mi odzvanja davno pročitana rečenica «Samo duša leči čula, i samo čula leče dušu...», i dobro poznata arija iz Bizeove opere ‘’Karmen’’: ‘’Za ljubav zakoni ne važe, ona uvek sama put svoj zna. Kad voliš to važno nije ali čuvaj se kad volim ja…’’. Ljubav, tako neuhvatljiva poput dima, svija se svuda oko mene. Ljubav – sam jednom davno htela da spalim na lomači svog srca, ali ona me je obmanula i poput dima se obavila svuda oko mene, zahvatila me celu i naterala da je duboko udahnem... Ponovo. Trebala sam da znam da će me ljubav opet zahvatiti, sada me polako pretvara u vatru, i oblikuje po sopstvenoj volji. Počinjem ponovo da gorim ognjevima strasti, od same pomisli na nečije svetle oči, i na njihov sjaj poput sjaja zvezda u noćima koje tek treba da dođu. Mlado izlazeće sunce greje moju kožu, promrzlu posle toliko lutanja po beskonačnosti svih mojih promašaja, neodlučnosti, strahova. Sve je to sada iza mene. Vertikalni stubovi pobedonosne svetlosti padaju na meke paperjaste oblake. Ponovo živim i rađam se iz klice vremena, iz semena koje je posle njegovog nevremena ponovo proklijalo. Bura je prošla, sada još samo blagi povetarac dodiruje moju kosu šapatom. Usnuli, ostavljeni, medvedići odrasli su i više se ne plaše “njegovog” mraka ni pljuskova koje mi je slao. Više se ne plaše grubih reči i promašaja. Pobedonosno podižem ruke u vazduh prema jatu belih ptica koje lete iznad mene. Konačno – ovo je kraj svih mojih lutanja, i početak novih. Stavljam ruku na srce. Tu je, vratila sam ga, istrgla iz njegovih okrutnih kandži. Sve ima novi smisao: i sunce, i vetar u proleće, i evo me… Živim ponovo… Živim bez uspomena. Upijam duboko miris slobode iz svežeg vazduha. Pustio me je, pobegla sam, šta god… Nije mi žao jer će mene mnogi voleti kao što me je on “voleo”, ali njega niko nikada neće moći da voli onoliko koliko ga volim ja. Pobedila sam…On je izgubio, i stojim na ovom rajskom svetlu dok on propada sve dublje u tamu, u noć bez mesečine, bez ijedne zvezde vodilje.



I neću više da pišem za njega jer to nije zaslužio.



I svako slovo koje sam napisala za mene je, za moje bližnje, za život, za slobodu i nečije tuđe oči koje ću jednog dana možda voleti kao što sam nekada volela njegove.'