недеља, 16. август 2009.

Kolumbo, jebem te radoznalog!


Kako da ne budem kivna na Američku naciju, svetske globaliste i zombije ispranih mozgova nakon dokumentacija koje pokazuju kako se ophode prema civilima širom sveta? Opet se pokazalo da onaj ko je jak ne mora da poštuje ničija prava, pravo ne postoji, pravna sigurnost i svrsishodnost su samo crna slova na belom papiru dok se najjača i najsurovija zemlja sveta - Amerika - uopšte ne obazire na međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava. Amerika sama donosi svoje zakone, a očigledno, sme i da ih krši. Kada pobiju par hiljada civila bez ikakvog povoda to nazivaju "kolateralnom štetom", kada prekrše međunarodno priznatu konvenciju kažu: "Puj, pike ne važi!" i jednostavno rade kako im je i šta im je volja. Svim zemljama sveta nameću svoje mišljenje, i stežu lance zemalja Evropske Unije da sviraju kako oni diriguju. Kada će Evropa "skupiti muda" (vojnu, diplomatsku, ekonomsku, i intelektualnu silu, uz to) i suprotstaviti se najvećim tiranima 21. veka? Odgovor na to pitanje ne znam, ali nadam se da ću to doživeti i da ću moći da posvedočim o jedinstvu Evropskih zemalja, i udruženoj propagandi svih potlačenih zemalja Evrope, Afrike i Azije protiv svetskih okupatora.

Nisam oduvek mrzela Amerikance. Čak ni nakon bombardovanja, dok su krstarile američke rakete smrti nad Beogradom ja sam se, u blaženom neznanju, igrala "rata" sa klincima iz kraja. Gađali se šljivcigama, igrali lastiš u skloništu, i gledali crtaće na "Politici". Tada nisam razumela zašto je mami potekao "strah niz nogu" dok je držala moju jednogodišnju sestricu u rukama i gledala kroz prozor zapaljeno nebo nad Voždovcem. Par dana kasnije gledali smo kako uz kuće, gori i nebo nad Pančevom. Tada nisam razumela. Mislila sam da je čika Gedža kriv za sve, i nije mi bilo jasno zašto moj tata i komšije ne ode i ne ubije "zlog Miloševića", nosila sam TARGET na žutoj jakni, pištala u zviždaljku i mislila da ćemo tako sestra i ja imati bolji i normalniji život.

Onda smo otišli u Aleksinac. Tata je radio na "obnovi zemlji" a privatno je mrzeo Čika Mrkonjića. Ja sam samo znala da je to onaj zadrigli, debeli, priprosti čika s televizije koji je mom tati dao orden. U Aleksincu sam stekla i jednu drugaricu...

Mesec dana kasnije smrt ju je sačekala u vidu gelera koji joj je rascepao glavu na pola.

Ni tada nisam imala dovoljno razloga da ZAMRZIM.

Nepunih deset godina nakon NATO agresije, dve najbolje srpske teniserke su se "ponosno" slikale sa Klintonom. Kez od uha do uha, zagrljeni... Na Jeleninom licu, pošto ima koliko-toliko nacionalne svesti, vidi se rezervisanost i hladnoća, a njena faca sama po sebi govori: "O, Bože, koji blam! Slikam se sa ovim idiotom! Nadam se da ova slika neće stići do Srbije...". Dok se Ana ljubazno i široko osmehuje po sistemu: "Čika Klintone, mogu li posle ovoga da vam poližem muda?!" i jedva se vidi jer joj samo "nožice" broj 43 vire iz Bilovog mlohavog američkog dupeta. Fuj!

Pod naredbom tog istog čika-Klintona, u leto 1999. svirepo je pobijeno 3.500 muškaraca, žena i dece u Srbiji. A odmah nakon toga, Američka vlada je ostvarila svoj plan napravivši prvu NATO državu - BONDSTIL . Tokom realizacije te zamisli, planski je izmasakrirano 2.000 Srba na Kosovu i Metohiji. Srbija, oslabljena unutrašnjim previrenjima oko vlasti, ekonomski slaba državica, i uništena višemesečnim bombardovanjem nije uspela da spase svoje civile...

Kažu da čovek nije osetljiv kada se radi o tuđoj nesreći, ali žrtve koje su na svojim plećima osetile bič okupatora i te kako mogu da se saosećaju sa drugim žrtvama. A takvih ima puno širom sveta: Sierra Leone, Ruanda, Irak, Palestina, Hirošima i Nagasaki, Sirija, Rusija, Francuska,...

Naime, Američka vlada "kopira" sistem koji su koristili u starom Rimu za vreme najvećih osvajanja i uzdizanja Rimskog Carstva. DIVIDE ET IMPERA - Amerikaci su dobro naučili a potom u praksi i primenili (pardon, i primenjuju) sistem "ZAVADI PA VLADAJ" - svaka zemlju kojom želite zavladati treba prvo načiniti nestabilnom izunutra - unutrašnjim previrenjima, građanskim ratom, praviti podele među narodom - naglasiti verske, nacionalne ili etničke razlike, posejati seme mržnje među komšije koje su godinama živeli složno a da nisu čak ni primetili te razlike koje im, odjednom nametnute ratnim huškanjem i propagandom, počinju nepodnošljivo smetati!

Ista ta mržnja posejana je širom Bosne i Hercegovine tužnih devedesetih, a brojna svedočenja običnih ljudi sa sve tri strane ukazuju na isto - nekada se lepo slagali i složno živeli, odjednom smrtno zaratili, i okrenuli se iz nekih tuđih ubeđenja i huškanja jedni protiv drugih. Iste su priče Hrvata i Bošnjaka iz Mostara, kao i Srba iz Sarajeva."Počeo rat, pizda ti materina!!!" i to odjednom!

2002. godine u Americi je donet novi pravni akt, "Hague Invasion Act", u kome se obrazlaže da je ZABRANJENO svako isporučivanje američkih državljana koji su traženi za ratne zločine sudu u Hagu. U daljem tekstu tog kvazi-zakona napominje se i da ako se ipak desi da bilo koji Američki državljanin bude isporučen sudu u Hagu (po bilo kom osnovu) sledi vojna operacija - NAPAD NA HAG od strane Američke vojske, kao i bombardovanje međunarodnog suda.To je samo jedan od evidentnih razloga zašto mrzim Ameriku.

Amerikanci, takođe, ne priznaju ni jedan međunarodni krivični sud. Veoma humana ideja da se napravi prvi međunarodni krivični sud u Rimu, koji će priznati sve zemlje sveta i u kome se neće praviti podele po nacionalnoj, verskoj i etničkoj pripadnosti i gde će se svaki LJUDSKI ŽIVOT isto vrednovati, bilo da je beo, žut ili crn. Gde će odgovarati svi zlotvori i koljači dece. Sud je formiran u Rimu 1998. ali su ga priznale samo neke zemlje sveta (među njima i naša), dok ga Amerika nije priznala jer ne dozvoljava da se Amerikancima sudi po bilo kom drugom zakonu osim sopstvenom, i nigde drugde do - u Americi. Za postojanje ovakvih dvostrukih standarda se kasnije pobrinuo Američki vrh - formirani su tribunali za zločine u Ruandi i Jugoslaviji za zločine počinjene devedesetih (zanimljiv je i podatak da su, nekim čudom, u pred kvazi-tribunalom u Hagu samo Srbi osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, dok su Ustaški "domobranitelji" - ubice i koljači bošnjačke i srpske dece - pušteni na slobodu. Isto tako ni psihopate UČK ni muslimanski teroristi - za koje je dokazano i potkrepljeno mnogobrojnim video materijalom i svedočenjima da su masakrirali civile - nisu dobili zasluženu kaznu). Svako ko je nemilosrdno ubijao nedužne civile, žene i decu, ma koje nacionalnosti, zaslužuje da bude javno linčovan i svakodnevno mučen u najstrožem zatvoru.

Sierra Leone je država u Zapadnoj Africi. Iako je majušna, to je država koja je najbogatija dijamantima na celom svetu. Ujedno, Amerikanci su je žestoko sjebali. Zašto? Pa, zašto su pod velom izgovora koji su degradirajući i uvredljivi za svaku osobu normalne inteligencije, napali Irak? Zbog nafte. I samo zbog nafte.

Sierra Leone je najebala zbog svog rudnog bogatstva. Amerikanci su napravili povoljne uslove za građanski rat, a nakon toga došli kao "mirovna misija". Naravno, ta njihova "mirovna pomoć" je dobro naplaćena - svake godine Američka privreda obrne po više milijardi evra samo na osnovu prodaje dijamanata iz Sierra Leone. Podatak je ŠOKANTAN - čak 98 odsto od prodaje dijamanata ide u džep Američkim tajkunima, a samo 2 odsto ide siromašnoj Sierri Leone.

Šta je rezultat ovog Američkog zločina? Sierra Leone ima najveću stopu smrtnosti dece, čovek od 36 godina je jedan od malobrojnih, najstarijih ljudi u celoj državi. Stanovništvo u Sierri Leone ne zna za vodovod i kanalizaciju, a pored toga nemaju ni električnu energiju. Dakle, bukvalno žive u mračnom srednjem veku. Što se tiče lekova, medicinske pomoći, škola i kulturnog uzdizanja - to su misaone imenice. Ali, Američka propaganda u svom dokumentarcu o ovoj siromašnoj Afričkoj državi napominje da "građani Sierra Leone žive od humanosti i dobročinstva zapadnih zemalja i Amerike". (?!?!) Koje, bre, crno dobročinstvo kad su im pokrali sve prirodne resurse, ustoličili vladu koja im odgovara, i pokrali sve dijamante (pardon, ne sve, samo 98%) a ljudi nemaju ni vodovod ni kanalizaciju, ni zgrade, ni bolnice, ni materijala za ispunjenje osnovnih egzistencijalnih potreba - dovoljno vode i hrane. Jedno od četvoro dece u Sierra Leoneu umre pre nego što navrši pet godina života. Malobrojni strani novinari koji su se usudili da uđu u "zonu smrti" ili "srce tame", kako se tada opisivala zapadnoafrička država nakon povlačenja gotovo svih timova međunarodnih humanitarnih organizacija i ubistva novinara AP-a, jedini su svedoci paklene spirale nasilja tokom borbi za kontrolu glavnog grada. Gusti oblaci dima prekrivali su nebo, a na peščanoj plaži Lamli ležale su gomile raskomadanih ljudskih tela. Kako su udružene intervencionističke snage bile uspešnije u potiskivanju pripadnika RUF-a, u gradu su zaveli teror petnaestogodišnji, mahom drogirani dečaci koji su mlatarali kalašnjikovima i palili svaku prodavnicu ili kuću koja im se našla na putu. Američka vlada je ostvarila svoj plan i naredila povlačenje svim svojim vojnim odredima i svim međunarodnim humanitarnim organizacijama. Ostavili su narod na cedilu, na milost i nemilost ne bi li ostvarili svoj cilj i po što povoljnijem dogovoru dograbili što veći deo od prodaje dijamanata. Mirne duše su posmatrali masakr koji su sami posejali i raspirili. Marie de la Sudier, predsednica Međunarodnog spasilačkog komiteta za decu u oružanom sukobu, koja je najduže ostala na terenu, izjavila je novinaru "Tajmsa" da nikada neće zaboraviti šestogodišnju devojčicu koja joj je prišla noseći sopstvenu amputiranu ruku i pitala je: "Hoće li mi ponovo izrasti?". Ljudi i deca odsečenih ruku i nogu gotovo da su bili zaštitni znak glavnog grada Sierra Leonea. U izveštaju organizacije Human Rights Watch stoji svedočenje kako je pobunjenički vojnik prišao jednom dečaku i rekao mu je da je previše visok. Zatim mu je odsekao stopala mačetom, a kada je dečak pao na zemlju, hladnokrvno mu je tri puta pucao u glavu. Sakaćenja, najzastupljeniji oblik mučenja, imala su za cilj da prošire teror do razmera koje bi nagnale predsednika Kabaa da pristane na primirje. Tvrdi se da su maloletne ubice hladnokrvno pitale svoje žrtve pre sakaćenja: "Hoćeš li dugačke ili kratke rukave?", pitajući ih, u stvari, da li žele da im se ruka odseče do lakata ili do ramena. Čak i trudne žene, prema kojima se u zapadnoafričkim zemljama tradicionalno ukazuje poštovanje i pruža zaštita, bile su žrtve najstrašnijeg terora. Bolnički izveštaji svedoče o mnogobrojnim slučajevima silovanja tupim i oštrim predmetima, kao i da su trudnicama fetuse vadili naživo. Bilan višegodišnjeg građanskog rata i Američke okrutnosti i alavosti: više od 26.000 pobijenih i izmasakriranih civila, i više od 2.500.000 odbeglih i nestalih. Neobaveštena Ameriko, stidi se!

Irak je tek priča za sebe... Celokupno Američko delovanje u Iraku od početka je glumatanje lažne humanosti i borbe protiv terorizma. Svaki razborit čovek koji razmišlja SOPSTVENOM (a ne tuđom) glavom može videti da je tu suštinski u pitanju očigledan genocid koji SAD sračunato i planski sprovode već godinama, a pravi zločinci naravno nikada neće odgovarati ni pred jednim sudom do samog Boga. Zapravo pravi obim zločina i sva njihova težina teško da će ikada izaći na videlo, jer je ratne zločine lako zataškati i opravdati. Naučnici sa Američkog univerziteta su pokušali da budu objektivni i utvrdili da je od agresije Amerike na Irak poginulo preko 650.000 ljudi a od toga su Američke i Britanske snage pobile preko 300.000 civila."Došao sam ovde da ubijam, ubiti nekoga ovde je kao zgaziti mrava", Ovo je jednom reporteru izjavio sirovi Američki vojnik u Iraku, februara ove godine. U tom trenutku je novinar pomislio da se radi o uobičajenim hvalisanjima vojnika u ratnim uslovima. Ponovo ga je video mesec dana posle intervjua, i to na naslovnim stranama novina. Njegovo ime je bilo Steven Green i Sud u Kentakiju je pokrenuo istragu zbog četverostrukog ubistva, i višestrukih, brutalnih silovanja Iračke dece. Naime, vlada SAD-a u Irak, u nedostatku profesionalnih vojnika šalje kriminalce, izopačene, narkomane. Vade okorele zločince iz zatvora i šalje na Iračku klanicu da "daju sebi oduška" sprovodeći nezapamćenu torturu nad Iračkim civilima. Sva ta nezamisliva zlodela samo zbog dominacije nad naftom...

Za vreme izraelske invazije na Gazu ubijeno je najmanje 1450 Palestinaca, od kojih su 950 bili civili, većinom žene i deca. Amerika je i ove zločine, zdušno podržala i ohrabrila. Muslimanske zemlje su bile nedovoljno jake ili nedovoljno zainteresovane i složne kako bi pomogle Palestini.Napadima nije bio izložen samo pokret Hamasa, nego su napadnute škole, univerziteti, bolnice i džamije - uništeno je oko 50 verskih objekata. Izgleda da je izraelska ”specijalnost” nanošenje bola i agonije građanima Palestine, konstantne mete su bile bolnice, pozorišta, škole i gimnazije - sva ona mesta gde su najslabiji, oni koji su nesposobni da se odbrane. Amerika se za to vreme smeškala i "čuvala leđa" Izraelu kako se ni jedna Evropska zemlja ne bi usudila da pruži pomoć unesrećenim Palestinskim civilima. Amerikancima nije bilo dovoljno krvi pa su Izraelska bombardovanja postajala sve brutalnija iz dana u dan... Nacrt plana za prekid vatre u Gazi, koji su Egipat, Francuska i par drugih zemalja predložili Ujedinjenim Nacijama, odbijen je od strane Amerike. Što se tiče Veća za ljudska prava pri Ujedinjenim Nacijama najviše što su mogli da učine je još jedna UN-ova rezolucija koja ne predstavlja nikakvu garanciju da će Izrael biti kažnjen za počinjene zločine nad nevinim civilima i brutalnosti. To će ostati još jedno prazno slovo na papiru, kao što je i rezolucija o nepromenjivosti granica u Evropi. Naravno, moćni siledžija kakva je Amerikazadržava svako pravo da stavi veto na svaku odluku donesenu od strane Ujedinjenih Nacija. Ista je stvar sa Irakom. Koliko je samo zemalja poslato od strane Amerikanaca željnih "crnog zlata" da unište zemlju “hiljadu i jedne noći”? I to ne zato što je Saddam Husein bio tiranin, nego zato što nije sprovodio politiku Američke vlade i zato što je bio protiv njihovih interesa u Iraku.Najgluplji izgovor za Američku agresiju - da je siromašni i nerazvijeni Irak navodno posedovao nuklearno oružje, pao je u vodu na posletku, i svi su videli da je pravi razlog tiranije to što je Čika Buš bio žedan Iračke nafte. Dokaz za sve ovo? Džordž Buš je sam priznao da Irak nema nuklearno oružje. Na kraju svoje karijere Buš je izrazio "žaljenje" zbog akcija u Iraku, ali je i to njegovo "žaljenje" bilo veštačko i licemerno, poput cele Američke ideologije. Dosadila im je stagnacija pa su malo pročeprkali i po Siriji. Američki bombarderi su tamo ubili 10 nevinih civila. Izgovor koji su dali bio je klasičan: “Mi smo u jeku potrage za teroristima u Siriji”. Ovi izgovori su uvreda za svako stvorenje koje ima i 2 grama mozga u glavi.

Američkom narodu, iliti NARODU BEZ MOZGA, do te mere je uništena inteligencija, humanizam, i čovečnost da se čak i ne stide zločina koje je njihova vlada vršila i vrši. Radi se o očiglednim krvoprolićima i strahovito surovim pokoljima civila kao što su bili nuklearni napadi na Japan. Prema rezultatima ankete Univerziteta Kinipiak iz Nju Hejvena, 61 odsto Amerikanaca smatra da je bombardovanje japanskih gradova atomskim bombama bilo opravdano! Svega sramotnih 22 odsto ispitanika izjasnilo se da je bombardovanje bila pogrešna odluka, dok je 16 odsto anketiranih bilo uzdržano!

Da se podsetimo, Američka vojska bacila je prvu atomsku bombu u istoriji 6. avgusta 1945. godine na Hirošimu. U tom napadu od udara bombe i posledica radijacije stradalo je 140.000 ljudi. U naredne dve godine, od velike količine radijacije umrlo je još nekoliko desetina hiljada ljudi.
Tri dana kasnije, američko vazduhoplovstvo bacilo je još jednu, slabiju atomsku bombu, na japanski grad Nagasaki. U tom napadu poginulo je 80.000 ljudi, a Japan je nedelju dana kasnije kapitulirao u Drugom svetskom ratu. Anketa Univerziteta Kinipiak sprovedena je na uzorku od 2.409 ispitanika, od kojih su svi registrovani birači.
Sjedinjene Američke Države nikada nisu uputile javno izvinjenje za dva atomska napada! To je najbolji pokazatelj da nema genocidnije nacije na planeti Zemlji od Amerikanaca! I Nemački nacionalsocijalisti, i Italijanski fašisti i Hrvatske ustaše su za njih mala deca...

Kako Američkoj vladi polazi za rukom da prođe nekažnjeno? Američka nacija je nacija idiota, što potkrepljuju podaci iz izveštaja centra Pew Research: 20 procenata odraslih stanovnika SAD veruje da se Sunce okreće oko Zemlje, dok 25 procenata američkih tinejdžera, koji samo što su završili izučavanje ili još proučavaju nacionalnu istoriju u srednjoj školi, veruje da je Kolumbo stigao u Novi svet posle 1750. godine. Jedna 18-godišnja studentkinja je, šta više, izjavila kako je “Evropa jedna država sa glavnim gradom Parizom”. Čak i ako u obzir uzmemo apsurdnosti do kojih često dolazi kada se obavlja istraživanje tipa "više mogućih odgovora", tupavost glasa naroda u Americi, koji Evropska elita ionako već vekovima omalovažava, možda sada dostiže istinski zadivljujuće razmere.

U medijskim naslovima o novom talasu "ozbiljnog intelektualnog problema" i "zadivljujućeg neznanja" među novim generacijama ističe se da je loše zamišljen obrazovni program bivšeg predsednika Džordža Buša, nazvan "Ne izostaviti nijedno dete", zaobišao većinu dece, što se moglo i predvideti. Pored ostalog, njime nije predviđeno da se u školama učenici obavezno testiraju iz "nekritičnih" predmeta, kao što su geografija i istorija.

Koji je ishod? Mnogo tuposti, što najbolje ilustruje međunarodno popularan video snimak na YouTube-u - koji je pregledan skoro 13 miliona puta i ima sve bolju poziciju među snimcima o kojima se najviše govori. U ironično nazvanom snimku "Amerikanci NISU glupi", smrtno ozbiljan australijski "novinar" Džulijan Morou kaže: "Mnogo je ljudi koji smatraju da su Amerikanci glupi i da ne znaju ništa… o svetu kojim gospodari njihova zemlja". Morou zatim "odbacuje" tu tvrdnju postavljajući pitanje Amerikancima koje metodom slučajnog uzorka zaustavlja na ulici.

Upitani da navedu državu čije ime počinje slovom U (na engleskom se izgovara ju), ti stanovnici SAD su odgovarali Jugoslavija, Juta i Utopia. Jedan mladić ne zna da kaže gde se nalazi(o) Berlinski zid; drugi ne zna kojoj religiji pripadaju budistički monasi (prvo je probao da se "izvuče" sa islamom); treći smatra da je Fidel Kastro pevač; četvrti Italiju smešta na Bliski istok. Jedna sredovečna gospođa se priseća da su SAD dobile rat u Vijetnamu. Upitan koliko stranica ima trougao, jedan promišljen gospodin odgovara četiri, što je kasnije opovrgao još promišljeniji tinejdžer koji je na početku tvrdio da nema nijednu, a kasnije je dao "konačan odgovor": jednu.

Posle ovih informacija, kako da ne budemo uvereni u maloumnost Američkog naroda?

уторак, 11. август 2009.

I wanna be your lady








Be your lady
I wanna be your lady
Be your own lady

I wanna be your lady
And have your baby
And be your partner
And meet your mother


Cause' I'm that chick
And I'm that bitch
That you need on your side
So you can run this shit


I wanna cook your dinner
And fold your clothes
And be your backbone
And that's for sure
Cause' I'm that chick
And I'm that bitch
That you need on your side
So we can run this shit

I wanna be your lady
And have your baby
And cook your dinner
And fold your clothes


Help you get that money
And spend that money
If it ain't about that cash
It ain't about us honey
I wanna be your lover
And be your friend
Bust it open anytime
And have you coming again
Cause' you that nigga
And I'm that bitch
So we need to get together
So we can run this shit

I wanna be your lady
Get money together
We hustle together
We topple whatever
I push your whips
You push my whips
We hit the mall
We hit the club
We poppin' bottles and shit
And then we fuck in the car
We fuck in the house
I fix your breakfast butt naked
While you're eating me out
Cause' you that nigga
And I'm that bitch
So we need to get together
So we can run this shit

I wanna be your lady
I love my nigga
If you with me
And I'm with you
It's all about you nigga
Cause' I'm your lady
What you say goes
I gives a damn about them bitches or them sult ass hoes
Cause' hoes he got better
Yes I'm his better
All in for my nigga
We riding together
Cause' that's my nigga
And I'm his bitch
So we need together
So we can run this shit

I wanna be your lady

I wanna be your lady
And have your baby
I wanna cook your dinner
And fold your clothes

среда, 5. август 2009.

Il est grand, blond, avec les yeux bleu...




~Tvorac~

Oboji moje suncokrete u žuto,
Daj im sunce svog osmeha da ih otvara.
Preplavi moje oči zelenim,
udahni im dubinu močvara.
Četkicom - dodirom prstiju vrelih,
razmaži osmeh preko beline mog lica.
Rumenilo i stid od pogleda smelih
na blede obrise obraza, jata ptica
od nežnih reči,
da me probude iz stoletnog sna.
Docrtaj mi srce, i cvet,
i zvezdu sa morskog dna.
Vrhovima prstiju tapkaj
- i tako puls mi stvori.
Nauči moje usne da se smeju,
jezik da govori.
Pokaži mi težinu poljupca
i vlažnost suze koliko vredi.
Budi moj vitez sa četkicom i kistom,
učmalost platna za mene pobedi.
Udahni mi dušu, 'mesto vazduha
pluća mi napuni svojim dahom,
jer bez tebe ja sam samo opsena,
ništavilost sivila prekrivena prahom.
Jer bez tebe, Moj Tvorče,
sam samo puka skica, mutna slika,
samo nema kontura na platnu života,
mrljava tačka bez boje i lika.<3






~Kanibalizam~
Dođi mi sa prvim mrakom,
sa mirisom crvenog voska.
Dodirni me,
bestelesno mišlju svakom.
Belinom belih rada i oporošću jagorčevine
jezik mi ukrasi.
Učini da budem tvoje mirno more
na kom se lome bure i nestaju talasi.
Moje suve usne okvasi
kapljama znoja.
Kraljica okovana slobodom:
pokaži mi da sam tvoja!
Sušu ugasi kišama belim,
sodomiju u meni ukroti
pogledom postojanim, vrelim.
Pokaži mi koliko te želim.
I želim da dodirnem nebo,
a nebo su tvoje dužice.
Veliko, okruglo, jedino sunce
je samo tvoje lice.
Toplinom daha od čemera spasi
mačju gipkost glatke butine.
Ti i ja, voljeni dečače,
noćas paramo goblen sudbine.
Krhkost lovine
unutar moje uske dubine
zazire od tvoje nepopustljivosti
i veličine.
U svojoj ljubavi toliko smo ostrašćeni
sopstvenom krvlju naposletku napojeni...
I iznova u meni utoljavaš glad.
Putenost unutar tkiva,
čvrstoća naspram mekoće,
dok tvoje potomstvo u nju se sliva.
Puniš mi grlo i pluća i pore,
u njima dijabolik i svetac se bore.
Večeras smo, dragi, grehom opijeni,
materijom, željom, vriskom - ubijeni.
Zašto si mi zavarao pa sada samo tvoj lik
svetli u bunarima mojih zenica?
Zašto si me zaveo, pa je sada tvoja kosa,
tamno klasje, mojim usnama najslađa pšenica?
Naša perverzija jeste moderni kanibalizam,
naša strast - neutoljeni vampirizam.
Samo pod tvojom kožom ja drhtim,
grčim se, vrištim, i plačem.
Ljubav se uteruje telom i duhom,
a ne pretnjom i mačem.
Uđi u mene,
gosti se mojim mesom i budi tu,
uzmi me odmah, bez reči, i svu.
Tu ostavi svoj miris, i dane, i godine,
jer ako izađeš: od mene šta će da ostane?






~Neobjašnjeno~

Verna i neznatno sitna
naspram ovoga sveta,
Pred tobom klečim,
U biti nebitna.
Celivam ti skute,
U svojoj hladnoći
Zarobljavam tvoju toplinu.
U sobu nadiru boje žute.



~Jednostavnost~

Lakoća pokreta u tvojim rukama,
toplota daha, na putenim usnama.
Savršenstvo spoznah u belini tvog osmeha.
Kroz ponoć klizi Simfonija uzdaha.
Harmonično bride
Tvoji prsti niz moje niti,
U zenicama iskre sreće
Ni ponoćnom tminom se ne mogu skriti.
Ti – kao čvrstina zemlje,
svetlost dana, kraj svih lutanja.
Ja – kao mekoća mačke,
Samo žena, muzika svih tvojih ćutanja.
Ti si svršetak mog zlatnog klupka,
Moje Sunce i Mesec,
Moja jedina lutka.
Dva azurna oka moja su krila,
Ma gde gledala, i ma gde bila.
Naša sreća nitima snova se tka,
Sreća. Želim te. Ti i ja.

Ti si moj majstor za poljupce :*



Poljubac je najčešće pokazatelj simpatija, nežnosti, i dopadanja. To je svojevrsno obećanje sreće, jedan novi početak. Prvi poljupci daju prostora za maštu, i za "leptiriće u stomaku". Ljubljenje je proglašeno i za najbolji afrodizijak, bolji čak i od morskih i mahunastih plodova, jer pljuvačka sadrži hormon koji budi seksualnu želju. U pričama iz "1001 Noći" pljuvačka je "nektar koji može da ugasi i najveću žeđ". Mnoge prostitutke pristaju na seksualni čin, ali ne i na ljubljenje, a to da se ljubljenje smatra najintimnijim činom podupire činjenica da su usta, od svih erogenih zona, najbliža mozgu, centru mišljenja i osećanja. Nemojte se čuditi ako ste postali "zavisnik od poljubaca" (kao ja), jer prilikom ljubljenja telo luči supstance koje katkad mogu biti jače i od morfijuma, te mogu izazvati izuzetnu euforiju pa čak i halucinacije. Poljupci mogu biti erotski, romantični, nežni, prijateljski, zaštitnički, posesivni. U prvom delu Kamasutre, indijske knjige o umeću ljubavi, do detalja su opisane različite vrste poljubaca, ugriza i zagrljaja koji ljubavnike čini srećnim i upućuju ih u uživanje. U raznolikosti poljubaca leži i njihova lepota, pa za svaku emociju koju hoćemo da ispoljimo postoji i odgovarajući poljubac.

Prijateljski poljubac - Poljubac u obraz kojim nekome prećutno pokazujemo da nam se sviđa.

Eskimski poljubac - Da biste nekome poklonili ovakav užitak nežno protrljajte nosem o nos.

Poljubac u prste - Jagodice prstiju su vrlo osetljivi delovi tela, prepuni nervnih završetaka. Možete ih ljubiti i sisati, ali nemojte se začuditi ako vaš partner, nakon ovakve stimulacije, bude želeo nešto više od ljubljenja.

Leptir - Na samo par milimetara udaljenosti od partnera otvarajte i zatvarajte oči dodirujući partnera trepavicama, treptaji će ga pogoditi pravo u srce.

Poljubac u stopalo - Vrlo romantičan i erotičan gest, ali nekome može smetati jer je ljubljenje stopala oduvek bio pokazatelj poniznosti i inferiornosti onoga ko ih ljubi.

Poljubac u čelo - Majčinski poljubac prepun nežnosti koji vraća bezbrižnost detinjstva. Žene uživaju kada im njihov partner pokloni ovakvu nežnost, jer se nakon nje osećaju voljeno i zaštićeno.

Francuski poljubac - Ljubljenje jezikom, raširenih usana. Ovakvim poljupcem razmjenjujete dah, izvor života, i hormone putem pljuvačke. Zbog toga je francuski poljubac, takozvana "žvaka", intiman i akterima pruža izuzetnu seksualnu stimulaciju.

Poljubac u ruku - Džentlmeni starog kova, kao i oni koji bi želeli tako da se prikažu, prilikom pozdrava nežno dotaknu žensku šaku.

Poljubac sa udahom - Dok se ljubite udahnite vazduh iz partnerovih usta, jer, kako se kaže, partneri koji razmene dah ostaće zauvek zajedno.

Sisanje i grickanje usana - Dok ljubite svog voljenog pažljivo usisajte njegove usne. Ovaj poljubac može da bude veoma uzbudljiv, pod uslovom da ne preterate u svojim strastima. Ne zaboravite da to što grickate i sisate ne može nanovo da izraste - stoga čuvajte usne svog partnera. Da neko želi da mu bolno osakate usne stavio bi ih u vakumski usisivač a ne u vaša usta.

Poljubac u vrat - nežno poluotvorenim usnama i jezikom prelazite preko partnerovog vrata. Posebnu pažnju posvetite donjoj strani uha koja se spaja sa kožom lica.

Poljubac u razgovoru - Ako ljubite partnera dok vam on nešto objašnjava to može i vama i ostatku sveta delovati veoma simpatično, ali pripazite, niko ne voli da mu zapušavate usta dok pokušava nešto da vam kaže.

Poljubac u oko - Držite partnerovu glavu s obe ruke i polagano je mičite u smeru u kom želite da ide vaš poljubac. Nežno poljubite partnera u zatvorene očne kapke, a potom ga privijte na grudi i čvrsto zagrlite.

"Francuski" poljubac stavlja u pogon čak 29 mišića! Jedan običan poljubac izaziva reakcije od korena kose pa do vrhova nožnih prstiju, navalu adrenalina u krvi, ubrzavanje pulsa sa 70 na 150 otkucaja u minutu... Tako se prilikom samo jednog poljupca izgubi oko 12 kalorija, ali često ljubljenje ubrzava metabolizam te se kalorije tope same od sebe. Poljubac deluje kao vakcina ili lek zato što prilikom ljubljenja razmenimo 9 mg vode, 0,18 g organskih materija, 0, 711 mg masnih materija, 0, 45 mg soli i više od 250 bakterija. U svakom poljupcu ima dosta prirodnih anitbiotika, dugotrajno ljubljenje ojačava imunitet, a mozak u toku ljubljenja luči supstancu koja smanjuje bol tj. deluje kao anestetik. Neki lekari preporučuju ljubljenje jer se razmenom mikroba potpomaže varenje. Međutim, kako su otkrili naučnici sa Univerziteta Lafajet u Pensilvaniji, ljubljenje utiče i na nivo hormona koji su odgovorni za stres i sreću. Naučno je potvrđeno da svi parovi koji razmenjuju strasne poljupce osećaju uzbuđenje, ali i psiho-fizičko opuštanje kao rezultat niza hemijskih procesa u organizmu. Istražvanje je pokazalo da ženama treba malo više od samog poljupca kako bi se dogodila ista hemijska reakcija kao kod muškaraca. Ako je verovati naučnicima, ženama osim poljubaca treba i romantična atmosfera, muzika, malo erotike ili nešto slično.Na istraživanju je radio tim profesorke Vendi Hil. Ispitano je 15 parova, kod kojih je utvrđeno da poljubac u usta utiče na hormon kortizol i oksitocin. Ljubljenje prouzrokuje pad kortizola, horomona stresa kako kod muškaraca tako i kod žena, dok nivo oksitocina, "hormona sreće", raste samo kod muškaraca."Ova studija pokazuje da je ljubljenje mnogo kompleksnije nego što se mislilo", rekla je profesorka Hil. Naučnicima još uvek nije jasno kako dolazi do takve hemijske reakcije u ljudskom telu, ali veruju da je podstiču feromoni, koje telo ispušta kako bi seksualno privuklo drugu osobu. Najosetljivija mesta za poljupce, na ženskom telu su: vrat, uši, usne, grudi, perineum (oblast između vagine i anusa), klitoris, zadnji deo kolena, unutrašnjost ruku, butina i dlanova. Muškarci najviše uživaju kada osete usne na svojim usnama, jeziku, čelu, vratu, ušima, bradavicama, pupku, kukovima, prstima, leđima (zapravo, kičmenoj moždini), unutrašnjem delu butina, nožnim prstima, i genitalijama.


Zašto žene varaju?


Žene sa urođenim visokim nivoom hormona estrogena imaju potrebu da se svakodnevno ljube, a alp nemaju stalnog partnera ili on nije u stanju to da im pruži - onda ga varaju, pokazalo je istraživanje sprovedeno u Americi, a objavljeno u britanskom časopisu "Biološka pisma". Tim naučnika Univerziteta u Teksasu, na čelu sa psihologom Kristinom Durante, izračunao je nivo hormona kod 52 žene starosti između 17 i 30 godina, koje ne uzimaju kontraceptivne pilule. Pokazalo se da su one sa povišenim nivoom estrogena promiskuitetne, kao i da su neretko lepše i privlačnije od ostalih žena. Takođe, te dame su narcisoidne, oblače se provokativno, pridaju više pažnje svom izgledu nego one dame sa nižim nivoom estrogena, i imaju jak libido.Dakle, ako ne možete da se uzdržite od flerta, koketiranja ili seksa za jednu noć, ne brinite, niste vi krive. Protiv prirode se ne može, zar ne? ;)

Mekušci su sa Venere, a Amazonke s Marsa




Sve je više "modernih amazonki" i impotentnih metroseksualaca




-Plavo je za bate, a roze za seke


-Žene i dalje žele "svoje heroje"


-Žene nose i "suknju" i "pantalone"


-Borba za mesto pred ogledalom




Naslov bestselera koji je napisao Džon Grej, "Muškarci su sa Marsa, a žene s Venere", davno je probušen štiklom urbane žene.Danas u Srbiji, čini se da je situacija potpuno obrnuta - žene kao da su pale s Marsa, a muškarci doputovali s Venere. Temom "obrnute" seksualnosti bavili su se između ostalog Jovan Marić, naš poznati seksolog, i Isidora Bjelica, koji pišu o tome kako su Srbi bogovi, a Srpkinje boginje u krevetu, mašine za seks. Bilo da je ideja o metroseksualnom muškarcu doputovala sa zapada, sa modernizacijom društva, ili je latentno postojala na ovim prostorima oduvek, danas je moderno biti "metro". Mali blajhani Milan Stanković, šarmantni Boško Jakovljević, dugokosi Aleksandar Kapriš, su samo neki od predstavnika nove armije muškaraca - onih koji se hrane makrobiotički, a ispred ogledala provode sate i sate... Sada su "in" žgoljavi muškarci bez imalo androgena i testosterona u sebi, oni koji će ići sa vama u šoping i brinuti da li su im cipele i kaiš uvek u istoj nijansi. Prema istraživanjima žene žele nežne, pažljive, romantične, ranjive muškarce. Da li su u tim svojim željama potpuno iskrene? Isidora Bjelica kaže "Mi smo kobajagi patrijarhalna sredina, ali u njoj žena vlada iz pozadine. Iza mačo muškarca ovde stoji mačo žena."Prema anketi sprovedenoj krajem 2008. godine sve je više onih žena koje žale za starim, dobrim muškarčinama, za onima kojima se diže na ženu, a ne na svoj odraz u ogledalu. Seksolozi upozoravaju da "modernizacijom" društva, jačanjem žena, muškarci mekšaju. Ovo, prema njihovim ocenama, loše utiče na seksualnost i reprodukciju. Kažu da žene postaju isuviše dominantne, te da zbog toga što one jačaju - muškarci slabe, hiljadama godina naviknuti na svoju ulogu lovca u igri "mačke i miša". Sa gubitkom moći da dominiraju gubi se i njihov libido i potencija. Zašto muškarci zaziru od jakih žena? Objašnjenja psihologa su raznovrsna... Zato što moderna žena preuzima na sebe ulogu uspešne poslovne žene, a zadržava ulogu domaćice u kući, i seks-boginje u krevetu te izaziva strahopoštovanje i kompleks niže vrednosti u muškarcu. Zato što je, prema mišljenju drugih, moderna žena izložena velikom stresu na poslu, a to se loše odražava na njenu ulogu zavodnice, i na njeno raspoloženje za "kućne" i "krevetske" aktivnosti. Međutim, ima i onih, malobrojnih, koji krivicu svaljuju na žene satanizovanjem uspešnih, poslovnih žena, i tvrdnjom da postaju 'bezosećajne mašine' koje ne mare za ljubav i porodicu. U knjizi "Psihijatrija danas" objašnjena su biološka razmatranja seksualnog ponašanja, međusobna uslovljenost muških i ženskih polnih uloga i seksualnog ponašanja polova. Autori knjige, lekari u kliničnom centru iz Niša, napominju da društvene okolnosti značajno utiču na formiranje seksualnih uloga i seksualnosti uopšte, ali nemaju bitnijeg uticaja na sado-mazo obrazac seksualnog ponašanja, što ukazuje na dominantnu ulogu bioloških faktora. Stara poslovica "O ukusima se ne raspravlja" je dokazana time što neki muškarci vole sitne, krhke i pokorne žene; one u njima bude zaštitnički nagon. Drugi, međutim, smatraju da su krupne žene sa izraženim oblinama znatno uzbudljivije. Neki pak najviše vole kad su žene jake kao ličnosti i kada mogu da im pariraju u svemu. Ima i onih kojima se zapravo najviše sviđa kada je žena ta koja dominira u vezi, kada je ona ta koja "nosi pantalone". Sigmund Frojd i mnogobrojni psiholozi i psiho-analitičari nakon njega, proučavali su Edipov kompleks, i urođenu seksualnost. Ipak, nije sve uslovljeno genetskim nasleđem. Neka novija ispitivanja pokazala su da to što su mnogi muškarci naklonjeni dominantnim ženama ne mora da ima veze sa time što su imali jake majke. Dokazano je da su muškarci kojima je znatno snižen nivo testosterona u krvi tolerantniji, i manje agresivni. Pokazalo se da takvi muškarci prilično loše funkcionišu ukoliko su dominantni u vezi ili ukoliko su ravnopravni sa partnerkom; oni prosto obožavaju dominantne žene i uživaju u tome da ih one vode kroz život. Pitanje je samo: da li žene to vole? Ko je ovde jači pol? Jedan Iranac bio je prinuđen da zatraži razvod, jer nije više mogao da trpi batine koje je dobijao od svoje supruge. Nesrećni suprug radio je kao čistač u hotelu, pa je često dolazi kući kasno noću. Njegova supruga, međutim, nije verovala u njegov "prekovremeni rad", pa ga je po povratku kući često mlatila. "Ponekad dođem kući kasno, jer je bilo dosta posla u hotelu. Moja žena misli da lažem i da se smucam unaokolo", požalio se muškarac. "Prebije me gotovo svake večeri. Ona je visoka i snažna i ja joj ne mogu ništa". Čovek je zatražio sudsku pomoć, uz opasku da ne želi da se vrati kući. Muškarčina na prvi pogled Naučna ispitivanja su pokazala da se na prvi pogled može utvrditi koji muškarci "pucaju" od testosterona. Muškarci koji imaju višak muških polnih hormona, pa su samim tim i muževniji, i bolji u krevetu imaju duži domali prst od kažiprsta, izraženu maljavost, istaknutu adamovu jabučicu, veliki polni organ, i jaku vilicu. Amazonke nisu puka mitologija Mit o divljim i opasnim ženama-ratnicima datira iz najstarijih vremena ljudske istorije. Susrećemo ih još kod Homera, potom kod grčkog istoričara i moraliste Plutarha (oko 50 - 125 n.e.), Pausanija i u gotovo svim "Aleksandridama", pričama koje govore o ratnim pohodima i uspesima grčkog osvajača Aleksandra Velikog (356 - 323 p.n.e.). Čak ni antički junaci, kažu predanja, nisu mogli ostati pošteđeni okršaja sa moćnim Amazonkama, beskompromisnim ratnicama, koje su se borile hrabro i do poslednjeg daha, a muškarce smatrale inferiornim bićima, korisnim samo za oplodnju i produžetak vrste. Pokušaji da se mit o Amazonkama naučno dokaže, na žalost, nikada nisu uspeli. Pioniri u pokušajima da obelodane i dokažu postojanje Amazonki bili su stari paganski istraživači i arheolozi. Danas, kao istorijsko nasleđe o njihovom postojanju svedoče brojne misteriozne grobnice, nadgrobne humke i trofeji, pismene zabeleške o zagonetnim svečanostima i žrtvenim obredama. Sve ovo svedoči o postojanju zagonetnog plemena žena-ratnica, međutim nepobitni dokazi su pronađeni tek u XXI veku, u blizini Pokrovke, u Rusiji. Tamo je arheološkim iskopavanjima otkriveno drevno naselje i grobnice za koje se tvrdi da pripadaju divljim i moćnim Amazonkama.

Vampiri - između mita i stvarnosti



U Americi trenutno živi oko 150 do 200 ''pravih'' vampira, dok je broj onih koji uobražavaju da to jesu, daleko veći. Smatra se da u svetu živi više od 100.000 ljudi koji veruju da su vampiriZa razliku od Vlada Cepeša, hrabrog vladara i nemilosrdnog ratnika, čije ime je satanizovano izdavanjem knjige Brema Stokera ''Grof Drakula'', njegova dalja rođaka, Eržebet Batori je zaista zaslužila titulu najkrvoločnijeg vampira koji je hodao zemljom. Nasleđe nečastive lepotice i danas odzvanja u ušima sve brojnijih poklonika okultizma. U SAD postoje razna udruženja i klubovi kao što su "The Count Dracula Fan Club", ili "Vampire Information Exchange", koji objavljuju i distribuiraju specijalizovane knjige i časopise, kao i brojne stvarčice vezane za svet vampira. Najpoznatija takva udruženja u Americi su u Kaliforniji, zatim u Sent Luisu, Njujorku, Čikagu i Nju Džersiju. Sekta koja je najuticajnija je ''New Jersey Association of Real Vampires'' u kojoj tvrde da je vampirizam stvarna pojava i da su njeni članovi sposobni da čitaju misli, pomeraju predmete pogledom, da imaju sposobnost telepatije i neverovatnu želju za krvlju. Članovi ovih vampirskih sekti tvrde da su rođeni kao vampiri, i da su ceo život imali super-moći, da nisu trpeli svetlo, da su bili asocijalni... Šta se krije iza ovakvog stava? Najčešće su to duboki psihički problemi i psihosomatske bolesti kao što su: podvojena ličnost, kompleks niže vrednosti, paranoja, i šizofrenija. Ipak, ti ljudi sa različitih meridijana udružuju se u društva, sekte, i kultove u kojima proširuju svoja iskustva, razmenjuju fantazije, vampirsku literaturu i muziku. Na skoro svim internet sajtovima ovakvih udruženja napominje se da su oni ''protiv nasilja'', te da je zabranjeno bez dozvole donora piti ljudsku krv. U cilju ispunjenja nastranih fantazija napravljena je i neka vrsta sado-mazo udruženja: Alijansa vampira i donora.U Njujorku su obožavatelji gospodara noći napravili Centar za istraživanje vampira. Tamo se kaže da moderni vampiri ne ujedaju žrtve, već ih poseku na pogodnom mestu. Prema njihovim tvrdnjama pogrešno je verovanje da se vampiri mogu zaustaviti raspećem ili belim lukom. U Centru za istraživanje vampira procenjuje se da u Americi trenutno živi oko 150 do 200 ''pravih'' vampira, dok je broj onih koji uobražavaju da to jesu, daleko veći. Smatra se da u svetu živi više od 100.000 ljudi koji zaista veruju da su vampiri.Neki od savremenih umišljenih krvopija su i Džon Hejg, koji je harao Londonom 1944., hanoverski vampir, Fric Harman, odgovoran za smrt nekoliko stotina dečaka, kao i dizeldorfski vampir - Peter Kurten, Džon Bredan Kručli - vampir sa Floride, po zanimanju kompijuterski inženjer, a po svom slobodnom opredeljenju: okultista i sadista.Istoričar Lo Duka zapisao je da kod vampira sisanje krvi zamenjuje poljubac, a ponekad i sam seksualni čin. Ako je verovati legendama, i žrtva, iako predodređena za sigurnu smrt zbog gubitka krvi, oseća isto seksualno zadovoljstvo kao i agresor.Pravi vampiriPorfirijaNisu svi slučajevi vampirizma samo beg od stvarnosti. Bolest vampirizma zaista postoji i stručni naziv za nju je Porfirija ( lat. Porphyria). To je poremećaj u organizmu pri kojem telo proizvodi previše hemikalije zvane porfirin. On služi za stvaranje hemoglobina, crvenih krvnih zrnaca, i vezuje kiseonik. Telo deluje na višak porfirina tako što ga izbacuje kroz mokraću i stolicu, a kada se to dogodi ostaje premalo hemoglobina za održavanje zdravlja.Ova neizlečiva bolest utiče na nervni sistem i kožu, prouzrokuje bol u grudima, grčenje mišića, slabost i nemoć, halucinacije, nervne napade, ljubičastu boju urina, i brojne mentalne poremećaje poput depresije, paranoje i šizofrenije. Na koži se pojavljuju čirevi, alergija na sunce, i jak svrab. Ovu bolest najčešće prouzrokuje uzimanje nekih medikamenata kao što su anti-bebi pilule i sedativi, ali i konzumiranje narkotika, dolazak u dodir sa različitim hemikalijama, određenom hranom, i preteranim boravkom na suncu.Congenital Erythropoietic Porphyria (CEP)Ovo je genetska bolest, koja je veoma retka. Do sada je zabeleženo samo 130 slučajeva širom sveta. Osobe koje pate od CEP-a imaju jaku alergiju prema suncu i zbog toga ne smeju da budu izložene dnevnom svetlu. Ova bolest utiče na kosti i zube, pa bolesnicima ne retko narastu i oštri očnjaci, opada im kosa, a na drugim delovima tela izrastaju dlake. CEP izaziva hroničnu anemiju kod bolesnika, a ona zahteva ili konzumiranje krvi ili transfuziju. Životni vek osoba koje boluju od ovog čudnog poremećaja se završava između 20. i 25. godine. Zbog malog broja obolelih, o ovoj bolesti se ne zna mnogo, nije izlečiva, iako postoje lekovi koji mogu da uspore razvitak simptoma.Kraljica vampira - Eržebet Batori Eržebet Batori bila je rođaka ozloglašenog princa, Vlada Cepeša Drakule, gospodara Vlaške. Nakon udaje za grofa Ferenca Našdija koga su zvali Crni Vitez, 1575. godine, Eržebet je sa njim živela u dvorcu Čejte, na severoistoku Mađarske. Muž joj je često učestvovao u borbama protiv Turaka, a to vreme Eržebet je provodila u orgijama sa svojom tetkom, lezbejkom, groficom Karlom Batori. Sluga Torko je groficu uveo u tajno udruženje, sektu Crna Ptica, ali prava prekretnica u njenom životu nastupa muževljevom smrću, 1602. godine. Jednog jutra, kada su kapljice krvi služavke koju je Eržebet udarila zbog neposlušnosti dotakle njenu ruku, učinilo joj se da je koža na tom mestu osvežena i lepa. Pod utiskom svoje bolesne fascinacije "podmlađivanjem krvlju" Eržebet je naredila slugama da sirotoj devojci iseku vene i iscede svu krv u kadu. Tokom narednih dvanaest godina okrutna grofica se kupala u krvlju novih žrtava koje su joj dovodili njeni saučesnici: upravnik zamka, sluga, i dve gatare. Eržebet Batori je izumela 'gvozdenu devicu' (Iron maiden), gvozdeni kovčeg koji je izunutra imao oštre šiljke. Takvi kovčezi visili su sa tavanice zamka u Čejti, kako bi grofica mogla da sedi ispod njih i uživa u tuširanju toplom krvlju. Volela je da muči svoje sluškinje gurajući im igle pod nokte, polivajući ih ledenom vodom po oštroj zimi, režući im delove tela makazama, i žigošući ih užarenim gvožđem. Najgora mučenja, međutim, odigravala su se za vreme grofičine bolesti. Smatrala je da joj je za ozdravljenje potrebno da pije krv devojaka i da im otkida i jede delove kože. 1609. godine Eržebet je otvorila akademiju u svom zamku u cilju dovođenja novih žrtava, a na ovu 'akademiju' su imućni roditelji slali decu da se uče 'plemićkim manirima'. Nakon više od jedne decenije krvavi pirovi lepe grofice izašli su na vidalo. Jedna od nesuđenih žrtava uspela je da pobegne i da obavesti kralja Matiasa II o užasnim ritualima koji su se odigravali u zamku. Guverner provincije i Eržebetin rođak, lično je komandovao odredom vojnika pri upadu u dvorac, u noći 30. decembra 1610. godine. U zamku je te noći pronađen jedan unakažen leš, mrtva devojka bez kapi krvi i izvestan broj živih devojaka kojima su tela bila maltene iskasapljena. U blizini dvorca iskopane su kosti nekoliko stotina devojaka, a nakon godinu dana slučaj Krvave Grofice našao se pred sudom. U Mađarskoj se čuva sudski zapisnik, a okrivljeni su, suočeni sa dokazima i svedocima, priznali svoje zločine.Glavni dokaz tužilaštva bio je spisak koji je napisala lično grofica Batori, a u kojem je vodila detaljnu evidenciju o svih svojih 650 žrtava.Nad svim Eržebetinim saučesnicima usledila je stravična odmazda: odsečene glave a tela spaljena, iščupani prsti, izvađeni jezici i oči dok su dve grofičine sledbenice nabijene na ražanj i ostavljene da se peku na tihoj vatri. Jedino je grofica ostala nekažnjena, nju je smrt sačekala decenijama kasnije, u zazidanoj spavaonici njenog dvorca.

Zahvalno čovečanstvo dodeljuje nagrade za "najgluplju smrt"

"Samo su dve stvari večite - kosmos i ljudska glupost", Albert Ajnštajn

"Ako sve drugo propadne, besmrtnost se uvek može steći spektakularnom greškom.", Džon Kenet Galbrajt

Iako sama po sebi nikako nije smešna tema, smrt je ponekad zaista urnebesna. Bilo da je reč o ironiji, bilo da je posredi ljudska nepažnja, priče o smrti često znaju biti zabavne, pa su zaslužile i svoju nagradu," Darvin", nazvanu po Čarlsu Darvinu, rodonačelniku evolucije. Ona se iz godine u godinu dodeljuje u slavu pojedinaca koji su obezbedili dugotrajni opstanak naše vrste time što su se uklonili iz banke gena na neverovatno glup način.To su: rasejani terorista koji je otvorio pismo bombu koje mu se vratilo zbog nedovoljne poštarine, lopov koji je krao električne vodove ne isključivši napon, čovek koji je virio u kantu sa benzinom pomoću svog upaljača, i mnogi drugi koji su se svojim neobičnim i glupim pogibijama našli u konkurenciji za Darvinove nagrade.Darvinove nagrade za najgluplju smrt u 2008.U Kaliforniji su 8. januara 2009., po deveti put, proglašene tradicionalne Darvinove nagrade za najgluplju smrt u prethodnih godinu dana. Prva dva mesta zauzeli su jedan sveštenik i jedan Italijan koji je svoj automobil voleo više nego sebe.Velečasni Adelir Antonio di Karli pokušavao je da postavi rekord u broju sati provedenih u vazduhu s balonima, ali je to platio glavom.Vinuo se u nebo uz pomoć 1.000 balona ispunjenih helijumom i ubedljivo osvojio prvo mesto. Njegovi ostaci pronađeni su tri meseca kasnije. Plan mu je, inače, bio da u vazduhu provede 19 sati. Nije poznato da li je oborio rekord.Drugo mesto osvojio je Italijan Iveće Platner (68), koji je izgubio život pokušavajući da spasi svoj "Porše". Kada je shvatio da mu se automobil zaglavio na šinama, istrčao je napolje i mašući rukama počeo da trči prema vozu koji je dolazio. Pregazio ga je voz, ali je "Porše" spasen, jer je mašinovođa uspeo da zaustavi kompoziciju desetak metara ispred automobila. Svi oni su se pridružili prvonagrađenima od prošle godine, ali i mnogim drugima koji su devet poslednjih godina gubili život na "najgluplji" način.Prošle godine je prvu nagradu dobio 58-godišnji Teksašanin koji zbog bolova u grlu nije mogao da pije alkohol,pa je odlučio da" na klistir" popije tri litre šerija.Ideja se završila tragično, jer je ubrzo umro.Drugo mesto je zauzelo dvoje 21-godišnjaka iz Južne Karoline, koji su pronađeni goli i mrtvi na putu.Oni su se sa krova automobila, dok su vodili ljubav, otkotrljali u smrt."Darvinova nagrada" odaje priznanja...-Džejsonu Heku iz Oklahome, koji je pokušao da ubije stonogu iz svoje puške kalibra 22, ali je metak rikošetirao o kamen u blizini rupe i udario Antonija Martineza u glavu, prouzrokujući frakturu lobanje.-Martinu Eskinsu iz Ohaja, koji je odlučio da za čisćenje paučine iz podruma svoje kuće umesto metle upotrebi propanski plamenik, čime je zapalio kuću tako da su izgoreli i prvi i drugi sprat. "Darvina", dobijaju oni koji su život izgubili zahvaljujući svojoj gluposti, i "oslobodili ljudski rod svojih gena", na čemu im je zahvalan.Čovek koji je "usitnio" sam sebe, onaj koji se upucao pokušavajući puškom da istuče svog lovačkog psa, samo su neki od primera kako se život može nenadano skratiti kao posledica gluposti.Iz tuđih grešaka možemo naučiti kako da ostanemo živi, da bi svoj gen preneli i sledećoj generaciji.Bizarna lista Njujorčanke Vendi Nortkat na kraju svake godine objavljuje rang listu "najglupljih smrti" u proteklih godinu dana.Svaki slučaj detaljno proverava i navodi verodostojne izvore. Do sad je objavila dva bestselera:"Darvinove nagrade" (2001.) - u slavu onih pojedinaca koji su obezbedili dugotrajan opstanak naše vrste time što su svoj nedostatak intelekta uklonili iz banke gena na veličanstveno glup način... "Darvinove nagrade II" (2004.) - predstavljaju novu kolekciju dogodovština koje slave one koji su unapredili genetski materijal naše vrste tako što su se uklonili iz iste na krajnje idiotski način...

Profesorkina idiotarija

Jednog februarskog popodne, vozeći se sa prijateljima, Lidija, profesorka biologije iz Bugarske, stala je pored šahta i prosula razne hemijske supstance koje je koristila za svoje eksperimente. Navodno, njihova isparenja su je uspavljivala tokom vožnje. Ubrzo se ispostavilo da to nije najbolja ideja. Zapaljivi "koktel" je u kanalizacijii prouzrokovao eksploziju koja je lansirala poklopac od šahta pravo u vazduh, odsekavši glavu Lidiji. Njena smrt zauzela je "visoko" peto mesto na ovogodisnjoj dodeli Darvinovih nagrada.

Narcisa




Imala je plavu kosu, zelene oči i bila je vampirica. Ne od one vrste koja je svoju žeđ zadovoljavala ljudskom krvlju, to je bilo previše neuredno za nju. Ona se hranila pogledima i pažnjom koju je privlačila gde god se pojavila. Svi su se okretali za njom, muškarci i žene, žudno osluškujući kada će čuti zvon njenih visokih potpetica, prateći zveckanje njenih visećih minđuša, bez kojih nije ni izlazila iz kuće. Bez njih, osećala se golo, a svi su znali da ona nema problema sa golotinjom.Ime joj je bilo slatko poput nje same, toliko slatko da bi na sam spomen njenog imena u nekom društvu, muškarcima skako šećer u venama i javljala bi se žeđ toliko velika da ni vino, ni pivo, čak ni obična hladna voda nije mogla da je utoli. Znala je to. To je bio dodatni užitak uz poglede, kao sirup od jagode, preliven preko sladoleda od vanile.A nisu svi pogledi koji su se lepili za njeno vitko telo bili nalik sladoledu od vanile. Probirljiva, kakva je bila, pažljivo je među njima birala one najukusnije, najslasnije koje je dugo i sa užitkom, poput sočnih, malih zalogaja, dugo prevrtala po ustima, hraneći svoj nezasiti i veliki ego; što je bio jedini razlog da u mobilnom telefonu njene drugarice, umesto njenog imena stoji oderdnica Narcisa. Nek to bude ime vampirice iz ove priče.Omiljena Narcisina hrana bili su pogledi sa ukusom piletine. Mlade, sveže piletine, one koja se lepila za prste i topila u ustima. A u zadnje vreme, samo je takve poglede i privlačila, i ona se prepuštala tom slasnom, nežnom ukusu. Uzalud su joj drugarice govorile da mora da jede i zeleno povrće, i voće, naručito ono puno vitamina C. Narcisa se do tada u potpunosti navukla na ukus piletine. Ni slatkiši, ni sladoled od vanile preliven sirupom od jagoda nisu joj više pričinjavali zadovoljstvo. Postala je toliko probirljiva, da je isključivo grickala jedan jedini pogled sa ukusom mlade piletine. A to će se naposletku pokazati fatalnim po nju.Omiljeno Narcisino mesto za ispijanje kafa i lovilište ukusnh pogleda bio je kafić nedaleko od njenog fakulteta. Sedela bi u njemu satima, uživajući istovremeno u ispijanju crne kafe, toliko zašećerene, da bi se to pre moglo nazvati šećer sa kafom, a ne kafa sa šećerom; ogovaranju sa drugaricama i ulovljenim pogledima. Savršena kombinacija!Ali otkako je tamo ulovila onaj posebno ukusni pogled, maltene se preselila tamo. Čak i kada nije imala nikakve želje za kafom ili ogovoaranjem , ulazila bi tamo, vukući još jednu drugaricu, jednu te istu, da budemo iskreni, sa sobom, valjda da ne bi bila baš sasvim transparentna. Sati, nekada sasvim prijatno provedeni tamo, pretvarali su se u dane. A sve to samo da bi se ulovio makar jedan jedini tako željeni, tako slasni pogled mlade piletine. Pogledi drugih ukusa su se i dalje lepili za nju, ali ona nije marila za njih. Toliko nije marila, da bi zaboravljala da ih skine i odbaci, pa su se oni polako počeli taložiti, stvarajući finu, sedefastu patinu preko njenog lica, ramena, grudi, tela, ističući svaku njenu crtu i oblinu.A piletina, pitate se vi, šta je sa piletinom?Piletina kao i svaka piletina. Mlada, neiskusna, beskrajno ukusna i užasno ludoglava. U svakom slučaju, nenaviknuta na iskusne vampirice kakva je bila Narcisa. Nije bila u stanju da shvati neke osnovne stvari. Pod jedan, da je Narcisi neophodna obilna porcija pogleda svakog dana; i pod dva, da Narcisa zaista nije kriva što privlači i poglede drugih ukusa. Mislim, čak, da nije ni znala da je Narcisa vampirica i da su pogledi njena osnovne i jedina hrana. Da bez njih ne može da preživi. Mlada piletina je bila ljubomorna na sve te poglede, na tu finu, sedefastu patinu koja je prekrila njeno lice, ramena, grudi, telo, ističući svaku Narcisinu crtu i oblinu. Bila je toliko ljubomorna, da je u jednom trenutku donela odluku da kazni Narcisu. Neće više piljiti u njenom pravcu. Neće je pratiti pogledom kada uđe u kafić, ili kada ustane da pođe kuci. Neće je više pogledati. Nikada, nikada, nikada više- Ali, magnetizam i slatkoća naše vampirice bili su toliki da bi mu ponekad pogled utekao. Krišom, preko ramena druga, preko zatalasane kose nove devojke.Avaj, jadna Narcisa! Jadna, mala vampirica! Ti povremeni pogledi, upućeni krišom i vešto uhvaćeni nisu bili doovljni da zadovolje njene apetite, ma, nisu bili ni za jedan zub, a kamoli nešto drugo. Lagano, Narcisa je počela da kopni i vene od gladi, i to na oči svojih brižnih drugarica. Osmeh je sada retko sletao na njene krvavo-crvene-večito-napućene usne. Zelene oči su izgubile nekadašnji sjaj, i za tili čas, bez nekog povoda bi se ispunile suzama. Ubledela je i s vremena na vreme bi i uzdahnula i zadrhtala, kao da joj je veoma, veoma hladno, iako su se svi oko nje kuvali od vrućine.Ni tada Narcisa nije izgubila ništa od svoje privlačnosti. Sedeći u svom omiljenom kutku u kafiću, gde je gotovo postala deo inventara, i dalje je privlačila mnoštvo pogleda različitih ukusa, i tek poneki pogled omiljene joj piletine. S vremenom, ti pogledi su postali vrlo retki, a vreme između dva takva pogleda se počelo meriti sedmicama, pa mesecima, godinama... Narcisa se povlačila u sebe, svakim danom sve više, a ostali pogledi su se i dalje taložili preko nje stvarajući finu, ali čvrstu ljušturu.

*******************************************

Jedene večeri, kada su radnici iz kafića izbacili i poslednje zaludne goste i krenuli da ga čiste, primetili su u kutku ljupku statuu devojke tužnog pogleda, kako se presijava sedefasto na prigušenoj svetlosti. Prišli su bliže i zagledali statuu sa svih strana sve dok jedan od njih nije prepoznao poznate crte lica. To je bila vampirica koja se hranila ljudskim pogledima. U prvom trenutku bili su zbunjeni i nisu znali šta da rade sa statuom. Posle kratkog većanja odlučili su da je zadrže, malo iz poštovanja prema stalnoj mušteriji, a mnogo više jer su znali da će njena neobična priča privući nove goste.

*******************************************

Vreme je nemilosrdno i prema ljudima, a kamoli prema statuama. Godine koje su prolazile ostavile su traga na statui, koja je lagano nagrizana ljutkastim dimom cigareta i oštrim mirisima znojavih tela, izgubila ljupkost i prepoznatljive crte. A i ljudi su zaboravni, retko koja priča ostane zabeležena u sećanju novih generacija. Statua je počela da smeta nekim novim radnicima i mušterijama, pa su je jednog dana izgurali napolju, na vetar, kišu i sunce, a sve to samo da bi dobili više mesta za stolove. I eto, na kraju, jedini pogledi koje je vampirica privlačila bili su začuđeni pogledi golubova, kojima je ona bila omiljeno mesto za odmor i udvaranje...
...A ti pogledi bili su bez ikakvog ukusa.

понедељак, 3. август 2009.

Savršeni leptir


Hladnoća kamenih blokova lepila se za belinu njene kože. Svaki milimetar njenog bledog, položenog tela upijao je studen iz vonjavog, starog kamena. Glava joj je bila pomalo uzdignuta a lice mrtvački belo, ali nije bila mrtva. Nažalost… Sećala se šta je bilo juče, plašila se onoga što će doći, ali nije proživljavala danas. Naravno, ne svojom krivicom… Crna šminka ispod očiju joj se razmazala kao da je plakala. Bodlje oko vrata, i gomila crnog nakita oko zglobova su je možda učinili hladnom i odbojnom, pa je zato njen vlasnik nije hteo… Možda je i htela da umre. Međutim nije dila dovoljno hrabra, ili dovoljno kukavica. Možda je i htela da zaplače, ali istrošila je odavno sve suze. Jer sve što je ona ikada posedovala bila su sećanja i vreme. Sada nije više želela da se seća, a delovalo joj je kao da samo traći vreme u tom hladnom kutu među ostalim ostavljenim i napuštenim figurama… U ruci je stezala tek izniklu ružu. Kao da će sve nestati ako je ispusti. Latice su bile prislonjene na njene usne. U sobu u kojoj je ležala uleteo je plavi leptir. Spazio je cvet i poleteo ka njemu. Ubrzo je nestao u tami krupnih latica ruže. Nju su kao malu učili da je leptir “krhko” stvorenje, simbol lepote, kreativnosti i nezaustavljivog duha. Ali ona je polako počela da shvata da je leptir takođe simbol okrutnosti. Ne verujete? Pogledajte samo ovog plavog leptira, došao je tu odjednom i nepozvan počeo da uzima ono najbolje iz cveta. A kada se bude zasitio odleteće i potražiti novi cvet. Ubrzo su poslednje kapi ružine sladi dotakle belinu devojčine kože. Leptir ih je na brzinu posrkao i zamahnuo svojim plavičastim, lepršavim krilima. Nastavio da leti dalje svojim putem. Leteo je… i leteo… Potpuno bezbrižno, kao da na svetu ne postoji niko osim njega. U njegovoj glavi ni ne postoji niko osim njega… Devojka je osetila kako je mala ruža u njenim rukama svenula a njene latice se razvejale po prašnjavom podu da bi se napokon pretvorile u nepostojani prah, kvaseći zemlju svojim rosnim suzama. Zemlja si, i u zemlju se vraćaš. No devojka se nije ni pomerila, samo je gledala u prazninu ispred sebe. Ruža je mrtva… Šta će sada tako ljubomorno čuvati? Šta će držati na svojim još uvek vrelim usnama, ova čudna nevesta za Malog Princa? Mesec je sijao kroz mrežaste avetinjske zavese. Zraci koji su se probijali u obliku traka bili su jedina svetlost u praznoj sobi. Baš zbog toga što u toj sobi nije bilo ničega, izgledala je veća nego što jeste. A malom biću u njenom ćošku ona je bila zastrasujuće ogromna. Na izlazu iz sobe nije bilo vrata, samo drveni okvir. Na rubu je ležao mali prašnjavi plišani meda. Iz njega su izvirili konci od ušivanja. Njegove glatke oči takođe su zurile u tamu, u susednoj sobi. Po koja zgažena uspomena i delovi polomljenog srca ležali su po ćoškovima skupljajući prašinu. Čudo je kako mala deca udahnu život gomili krpa. Dele najlepše trnutke sa igračkom. Dane i noći. Onda jednostavno odrastu, postanu idioti, počnu da oblikuju svoje živote. Zaborave svoje nekadašnje, stare i verne igračke. Još uvek je ležala nepomično u uglu sobe i posmatrala ispred sebe. Sav sjaj iz njenih očiju nestao je još onog dana kada ju je vlasnik odložio u ugao i dobio novu, sićusnu, roze lutkicu, sa valovitom zlatastom kosom, i plavim očima koje su se uvek smejale. Nije bilo važno što je ta igračka bila nepotrebna, čak suvišna, i što nije bila originalna ni upola kao sto je bila stara igračka… Ipak gazda nije znao da igračke mogu da se svete, i da hodaju, čak i kada su ostavljene i odbačene u najdalji ćošak sobe. U svoj toj tami ipak su se pod mesečevom svetlošću razaznavali obrisi crne zvonaste haljine i brzih, oštrih poteza lutkine ruke. Par svežih kapljica krvi pokvasilo je hladan pod i ukaljalo belinu lutkinog lica. Vrhovi konca čijem je bilo zašiveno njeno malo slomljeno srce, otkad ju je gazda zapostavio, sada su poprimili crvenu boju natopljeni nečijom svežom krvlju. Odsjaj oštrog nožića ocrtavao se u lutkinim staklastim, zelenim očima. Jedna muška prilika ležala je u lokvi krvi na kamenom, prašnjavom podu i nije se pomerala. Jedan plavi leptir izenada dolete do nje, oklevajući da joj sleti na usne. Ona, kao da se upravo probudila iz svog stoletnog sna, hitro zabaci glavu unazad, primamljivo otvori usta i proguta leptira. Jedan snažan uragan ponese srebrnast, bled, mesec dalje od ovog tužnog ali neizbežnog prizora. Sve se utopilo u crnilo. Lutka je idalje stajala na starom mestu dok su joj se bosa stopala kvasila u vreloj lokvici krvi. Nije je bilo briga što ceo ovaj prizor posmatra, i nova, uplašena lutkica zlataste kose. Ona će uvek moći da nađe novog vlasnika... Konačno, crne krajeve kose nakvasila je jedna tužna, i iskrena, slana suzica.
"Zašto me je ostavio?", zapitala se zelenooka lutka, "Zašto si me ostavio?!"

Možda samo spava...



(Napisala OMI, redigovala ja)