субота, 20. октобар 2007.

Prva ljubav



Relevantan je taj osmeh na licu čoveka. Nestalan je sunčev zrak što šara detinje zenice. Nestalan je taj neosetni miris žene koji krije u svojim bedrima.Život izmiče. Ljudi nisu svesni da su danas bića u kojima se odigrava cela jedna mala vasiona, mikro kosmosi se preklapaju, a sutra već mogu da postanu zemlja, dom za insekte, gozba crvima. Prestala sam da gledam u nebo. Prestala sam da pratim oblake, i predviđam njihovu putanju. Ne razmišljam o tome da li sam nesrećna, i ne preispitujem zašto sam srećna. Nisam zaglavljena u nepomičnosti sadašnjice, bez želja da išta menjam, ali osećam da nema potrebe jurcati napred. Uživam. Srećna sam. I ne pitam se jesam li i koliko sam voljena. Ne merim osećanja na kantaru niti se ustežem da pružam više nego što dobijam. Neizmerno dajem, konačno, i čini mi se da još više dobijam. Znam da sam voljena, i svoju sreću pronalazim u jednostavnim stvarima: sestrinom osmehu, maminom zagrljaju, Nikolinom poljupcu, bakinim vanilicama i veselim očima, dedinom tepanju, tatinim šalama,… Radosna sam, srećna sam i ispunjena – ne osećam se više prazno kada se svetla ugase a maske padnu. I kada ostanem u hladnoći, u mraku, sama i zatvorim oči, ja znam da nisam sama. Jer moja duša nije sama – prepuna je proleća (mada je kod nas jesen), i cvrkuta ptica, i venaca bele rade. Nisam zaluđena nedostižnim ili nestalnim. Nemam potrebe ni za čim više. Ovo je svojevrsno stanje Nirvane, u kom više nemam bitnih želja i prohteva koji pohode moj um, i proganjaju mi dušu. Našla sam svoj mir. Reka teče svojim tokom koji neumitno vodi jednom mirnom, toplom, ušću. Možda će se moja uliti baš u neko toplo more… Daleko od svega bahatog i stvarnog. Možda će je ušuškati zelenilo neke listopadne šume, meni svojstvene oaze. Nemam potrebe ni za čim što nemam. Radujem se desetkama i devetkama u indeksu, licima koja me vole, koja vrednuju moj rad, radujem se čokoladici podeljenoj sa dragim, radujem se kad dajem poklone i vidim sjaj u tuđim očima, jedan mali osmeh. Želim da dam sve, da meni ne ostane ništa, da se bez kajanja potrošim, jer smatram da makar i svima dala celu sebe opet će mi ostati dovoljno. Srce mi je puno. Nikad nisam ovoliko letela. Nikad sigurnija nisam bila u postojano korito moje blage reke. Otkrila sam da mogu da volim muškarca u koga nisam zaljubljena. Da mogu da cenim devojku koja mi se ne dopada. Ljubav nema nikakve veze sa zaljubljenošću, ili dopadanjem. Ljubav je… Ljubav. Ili što bi gospodin Koeljo rekao: ‘’Ljubav je.’’. To je summum genus, pojam u Kantovom smislu reči, kategorija u koju potpada isuviše mnogo pojmova da bi mogla da bude definisana. Sve te pojave koje je sačinjavaju su samo njen deo, neophodan deo – ali ne i dovoljan.
Svako ima svoju definicuju reči ‘’voleti’’. Ja isuviše mnogo znam da bih smatrala da išta znam. Ja ne definišem. Ja volim.
Takođe sam shvatila da je zaljubljenost samo prolazna emocija – ništa više od puke fascinacije. Ta zaslepljenost nekom osobom je pre svega divljenje, želja da i sama budem ta osoba.
Sviđanje je ono što smatram ispravnim, ne mora da mi se dopada neka osoba da bi mi se svidela. Sada sam shvatila da koleginica koja mi se nimalo nije sviđala u gimnaziji, sada mi se dopada, u najmanju ruku. Poštujem je, cenim, i uvažavam je, a ujedno joj se i divim.
Sve je onako kako bi trebalo da bude: ljubav. Ljubav. Ljubav. Osećam kako mi je ispunila svaku poru i kako sam sada, po prvi put, spremna da nesebično dajem. To otkrivam u onim trenucima kad mi glava spava na njegovom ramenu, kad mu brišem suze sa hladnih obraza, kada me poljubi – i jednostavno, po prvi put (za razliku od prethodnih xyz) osećam da je to taj Muškarac. Jedan jedini Muškarac koji mi treba.
Lažu kada kažu da će se žaba pretvoriti u princa. Moj princ je bio princ na samom početku. Nikada nije bio žaba. I nisam morala da ga poljubim da bih znala da je on Taj Pravi. Bilo je dovoljno da njegova topla šaka obuhvati moju. Bilo je dovoljno da ga vidim kako isijava u belom – kako je drugačiji od svih ostalih. Tada sam podsvesno znala, čula sam taj glasić u glavi ‘’To je On.’’. Nije on moja kopija, niti moja suprotnost. Mi se dopunjujemo. Kao srebro i zlato, šlag i jagode, jin i jang (koji postoje kao suprotnosti, ali se dopunjuju). Ne bih mogla da zamislim više svoj dan bez njega, kao sunca, niti svoju noć bez njega, kao meseca. Jedinog meseca koji je ikada postojao na mom nebu. Ni jedan drugi nije bio bitan, ni sa jednim drugim to nije trajalo tako dugo. Uvek mi se činilo kako žurim da stignem budućnost, brojim dane, mesece, provedene sa nekim, kao mačka koja juri sopstveni rep – žurila sam da stignem budućnost. A budućnost nije ništa određeno, to nije stvar na koju se juriša donkihotovski, već stvar koja se gradi. Za mene ne postoji budućnost – postoji samo večita sadašnjost – dan za danom, a svaki je proveden kraj njega. Tako bi moja budućnost jednoga dana bila sadašnjost. Prošlost ne postoji, bleda je. Žena zaboravlja, a ja sam samo žena. Prošlost ne pamtim, i ne pamtim više sve one žabe koje sam poljubila u nadi da će postati prinčevi. Probudim se ujutru, i ne pamtim da sam ikoga ljubila pre njega. Pre mog malog princa, koji je u meni u isto vreme probudio – nežnost, i strast, i ljubav, raznežio dete, opčinio ženu. Pored njega sam i dete, i devojka, i žena, i neko bestelesno biće koje bez krila leti izvan granica svemira.
Sa ovom mojom novom sposobnošću da volim bezuslovno i da primam ljubav, shvatila sam da je budućnost kao vožnja bicikla, da moram da se koncentrišem samo na okretanje pedala, na svaki okret, a ne da razmišljam kako najbrže da stignem do željenog cilja.
To okretanje pedala, moja večita sadašnjost, je uživanje – upravo to mi je postalo cilj po sebi. Svaki dan. Svaki dodir. Svaki osmeh – su cilj po sebi. Sitnim koracima pravim gigantske otiske po vodi… i uživam u žuborenju reke. Bez talasa, bez virova, bez slutnje.