понедељак, 18. јануар 2010.

-PUN MESEC-

7.

PUN MESEC

Nikda nisam voleo male, prašnjave samačke sobice koje su zaudarale na buđavu slamu i sirotinju. Kaskao sam ulicama zagledajući svaku osobu koja bi prošla pored mene. Morao sam je naći! Gde je mogla da ode? Još davno sam poslao sokola da je nađe, ali ni on se nije vratio. Zaustavljao sam seljančice sa zahtevom da skinu kapuljače kako bih se uverio da ni jedna od njih nije ona koju već dugo tražim, za kojom već dugo čeznem. Želeo sam objašnjenje, ali nisam ga dobio ni od koga. Posetio sam gospodarice noći i pijane mornare da ih upitam za smernicu ali niko ništa određeno nije znao da mi kaže.

-Koju tražiš? Naočitu, lepu, zelenih očiju... misim da sam baš jednu takvu sinoć...- mornar zacenjen od smeha i crven od ruma pokaza vulgaran potez rukom. Pesnica je bila brža od mene i zavalih ga u glavu srušivši ga besvesnog na zemlju. Baš kada nekoliko mornara pođoše na mene, negde izdaleka se začuše ratne trube i dugi prodorni urlici. Skočih hitro na konja i zaputih se ka centru gradića. Nešto se dešavalo dok je pun, zloslutno crvenkasti mesec jezdio nebom skrivajući svoje zlo lice iza istrzanih, poderanih ponoćnih oblaka. Trenutak kasnije začuo sam galop ispred sebe i ugledao ranjenu ženu kako u prnjama hramlje i viče ''RAZBOJNICI! VARVARI! KRALJEVE UBICE! NA STOTINE!''. Stegnuh kolan u rukama i zgrčih pesnice oko Elvingotove grive. Nisam očekivao da ću još iste noći kada sam sahranio sestru i otpustio vojsku naleteti na varvare - što je bilo glupo od mene. Bilo koja zemlja, tako zapostavljena kao ova, mora biti puna pljačkaša, propalica i ludaka koji su čisto iz sopstvene obesti stupili u redove istočne alijanse. Elvingot, osetivši da sam uzbuđen, stade da poigrava i zabaci glavu kada ga nagnah u galop. Često sam sa ocem, kao dečak, lovio razbojnike, ali mi je ovo bio prvi put da se borim sa stotinu protivničkih vojnika sam. Meštani Merala bili su vidno uplahireni. Muškarci su optimistički sa kuhinjskim noževima i vilama za seno izašli na ulicu da dočekaju napasnike, žene i deca su pokušavale da se sakriju i pobegnu pod napadom razbojnika koji su već otpočeli sa pustošenjem Merala. Glavna ulica je bila popločena labavom kaldrmom, i tu se njihovi konji nisu snašli. Na ulicama je bilo raznog sveta koji se borio sa jačim, i bolje naoružanim napadačem. Dok sam se borio sa nekoliko varvara, začuh ženski vrisak i prenuh se. Možda je to bil baš ona. Možda joj je bila potrebna moja pomoć. U trenutku odbacih sva četiri razbojnika od sebe i poterah Elvingota za tim zvukom jureći među kućicama i kolibama. Bilo je možda petnaestak razbojnika oko mene, dronjavih i prljavih. Jedan je imao grub luk, kojim ne bi pogodio ni dvadeset koraka udaljen ambar. Ostali su bili naoružani izanđalim mačevima, koje kao da su pronašli na nekom bojnom polju od pre petnaest godina. Bili su zauzeti posmatranjem zabave, tako da nisu ni čuli ljutiti Elvingotov galop, sve dok ih nisam napao.

Razbojnici su sve žene u selu sakupili na jedno mesto. Ispred njih, na goloj, hladnoj zemlji, dvojica su držala jednu mladu devojku, dok je treći drešio pantalone. Na moje olakšanje, moja najdraža nije bila među njima. Elvingot jurnu u borbu i ponet njegovom brzinom ja prvim udarcem odsekoh glavu nesuđenom silovatelju. Telo pade na devojku, ali tu ništa nisam mogao. Vođen mojim primerom, uplašeni mormar koji se do tada krio iza bureta u uglu ulice pogubi jednog od onih što su je držali, a ostatak razbojnika se razbeža.

-Bez milosti!- viknuh i poterah Elvingota za jednim od njih. Bilo je to puko kasapljenje. Niko od ljudi koje sam ubio nije ni pokušao da zaustavi moj udarac, a kamoli da me napadne. Pošto sam ubio dvadeset i sedmog čoveka, koji je deda mogao da mi bude, više nisam imao koga da jurim. Većina preživelih seljaka i mornara raštrkala se u poteri za varvarima.

Kada me primetiše, žene se skupiše oko dece, uključujući i okrvavljenu devojku koju su vandali pokušali da siluju, kao krdo kobila koje se brani od vučjeg čopora. Još jednom potražih pogledom svoju najdražu iako sam podsvesno znao da je tu neću naći. Elvingot je poigravao u mestu. Uvežban za rat, miris krvi u njemu je budio uzbuđenje a ne strah. Mene je podsećao na jesenje klanje i trudio sam se da zaboravim kako koljem ljude, a ne stoku. Čovek to nauči ili mu bude muka posle svake borbe. Poterah Elvingota kroz kolibe i na glavnu ulicu. Gvaul, ponoćnocrni at moje voljene je stajao ispred jedne valjano sagrađene zgrade preko puta i zarzao kada sam mu se približio. Iz kolibe se nisu čuli zvuci bitke. Srce mi brže zakuca od sirovog straha, i ja ga pretvorih u bes. Valjda zna kako ne treba nikad silaziti sa konja u toku bitke! Polako sjahah. Brzina nije bila bitna, jer šta god da se u toj kolibi odigralo već je bilo završeno. Otvorih vrata i zakoračih u dovratak. Isprva mi je bilo suviše mračno i ništa nisam mogao da vidim. A onda me nešto napade, snažno me udariši u rebra. Napadač je bio isuviše blizu da bih ga sasekao mačem, stoga ga bacih i zgrabih nož, i tek tada videh da je to moja draga, koja me je čvrsto zagrlila i savila glavu na moje grudi. Smesta je izvukoh iz kolibe i brzo pregledah. Mač joj beše pokriven krvlju, kao i odeća, od grudi pa naniže. Sva se tresla, a ni meni je bilo znatno bolje - skoro sam je ubo nožem.

-Je si li povređena?- upitah besno i promuklo.

Ona odmahnu glavom, a zatim žurno pokaza ka kolibi iz koje smo izašli. Ja zgrabih mač sa zemlje i oprezno uđoh. Ona uđe za mnom i drhtavim glasom promuca.

-On je... on je tu...

Koliba je bila malo veća od konjušarnice. U levom uglu bio je razapet mrežati krevet, a u desnom je bilo ognjište. U zatvorenom prostoru bilo je nemoguće ne osetiti zadah proburažene utrobe, ali video sam ga tek kada su mi se oči privikle na mrak. Mladić je bio sklupčan, proburaženog trbuha i preklanog vrata, ali živ i otvorenih očiju. Očigledno da je moja draga zadala prvi udarac, koji bi ga vremenom ubio. Bio je neuhranjen, i verovatno negde njenih godina, ali golobrado lice umrljano suzama delovalo je mlađe. Moj bes zbog njene nemarnosti smesta se izgubi i osetih užas.

-Molim te!- prodahta grcajući (zbog prerezanog grkljana) nekim otegnutim narečjem. Pogledao sam ga u oči i shvatio kako zna da su njegove rane smrtonosne. Znao je šta ga čeka, ako ja ne budem dovoljno hrabar. Digoh bodež, ali onda mi ruka klonu. Ubijanje dece, bilo je za surove ljude, poput onog ko mi je ubio sestru... i mene. Ponovo čvrsto stinuh nož i zarih mu oštro sečivo u potiljak, kao što su me učili. Za čoveka moje snage i brzine bio je to najbrži, najsigurniji način da se neko ubije. Nije imao kad ni da se trzne. Obrisah mač i nož o njegovu košulju, pa ih vratih u kanije. A onda baš kada sam hteo da podignem njegovo telo i iznesem ga iz kolibe osetih njene ruke oko svog struka i njeno vrelo, krvavo telo kako se pripija uz mene.

-Hvala ti, hvala ti, hvala ti...- šaputala je tiho. Više nije jecala a strah, bol i tuga su se izgubili iz njenog glasa.

-Je si li dobro?- okrenuh se ka njoj i podigoh rukom njeno zamrljano lepo lice.

-Da... sada jesam.- glas joj je bio čudan, izmenjen, Više nije bilo one iskrenosti i čednosti u njemu, bilo je pohlepe, požude, strasti i pokornosti. Pre nego što sam išta stigao da kažem ona me privi rukama uz sebe i nasloni svoje usne na moje. Na usnama joj je bio onaj slankasti, oduran ukus krvi i miris trava kakve sam osetio na mestu gde je poginula Elspet. Setih se noža i baš kada sam hteo da je pitam zašto je pronađen na mestu zločina osetih njene oštre zube na vratu i kapljice krvi koje je zverski sisala. Udahnuh oštar omamljujući miris trava i shvatih da gubim svest. Crnilo mi se pojavi pred očima i sa treskom padoh na pod.

Crnilo je nestalo kad sam se probudio. Osećao sam samo prazninu u duši, i došlo mi je da zaplačem zbog tog čudnog osećanja gubitka. Desna strana vrata bila mi je tako hladna da me je bolelo; ledeni talasi jeze oblivali su mi telo. Pokušao sam da opipam ranu na vratu šakom ali samo sam postigao da zazveče lanci.

Nalazio sam se u nekoj maloj, mračnoj ćeliji, a sa kristala koji su bili utisnuti visoko u tavanicu dopirala je slaba svetlost. Na zidu pored mene bile su okačene dve velike ugašene baklje. Isprva sam mislio da sam sam, ali kad spustih pogled na pod, videh da jedna izmučena prilika leži preko vlažnog, buđavog poda. Zaboravio sam na svoj bol.

-Majko?- njena glava koju sam video bila je sva natečena i izobličena. Skoro da sam mogao da čujem odjeke njenih krika kroz ono crnilo.

-Majko!- povikah. Osećao sam očajničku potrebu da je vidim kako se kreće, jer nisam mogao da ocenim da li uopšte diše. Ne bih podneo njenu smrt.

Kao odgovor na moje krike otvoriše se vrata moje ćelije i nepoznati mladić vilin rase uđe. Ličio je na junake iz detinjih maštarija. Bio je godinu, ili malo jače, stariji od mene. Lepu zlatastu kosu nosio je podsečenu u struku. Odeća mu je bila skupocena, ali ne napadna. Ipak ja sam sa zaprepašćenjem gledao osobu koja je ušla za njim.

Skoro da nisam prepoznao moju voljenu u pokornoj devojci koja je stajala malo iza vilenjaka, pogleda spuštenog a glave pognute. Nestala je prekaljena ratnica, a na njenom mestu pojavila se besprekorno sređena robinja, koja je na sebi nosila pramičak svile boje crvenih plamenova kroz koji se jasno videlo njeno bujno telo. Šta joj je to ovaj vandal uradio?

-Stražar mi reče da si se probudio, Aramile.- kaza zlatokosi vilenjak.

Ja ga pogledah.

-Žao mi je zbog tvoje majke.- on čizmom gurnu caricu. Ubio bih ga na licu mesta, samo da nisam bio u lancima.- Magija nije delovala na tebe baš najpoželjnije. Moj arhimag se kleo kako joj se niko ne može suprotstaviti, ali Fortuna mi reče da si tvrdoglava naivčina i da možda neće raditi na tebi.

On je potapša po glavi, kao lovac psa, pošto uhvati plen. Stalno sam čekao kada će ga napasti, tako da skoro nisam čuo šta je sledeće rekao.- Pretpostavljam da ti je moja mala amazonska robinja već poznata. Ime joj je Fortuna, ali ja više volim da je zovem Androfona: umoriteljka muškaraca, Anosija: nevesta, Pasifaesa: nadaleko svetla, Morfo jer je zgodna, Ambologera jer odlaže starost. Pametna je ona, znaš, zato vas je oboje i dovela ovde. Bila je u pravu. Znala je da ćeš se razbesneti kad čuješ krike svoje majke. Šteta što nam nisi baš nešto od koristi.- vilenjak me prekorno pogleda.- Ali, nije bitno. Sada pošto je mala zlatokosa mrtva ti si jedino carevo blago. Njegov sin prvenac. Androfona će se malo pozabaviti sa tobom...

Požuda u njegovom glasu kada je izgovorio ''Androfona'', podsetila me je na mog oca kada gleda novu služavku. Progutah pljuvačku da ovlažim grlo. Androfona? Ona mi se nasmeši iza njegovih leđa. Takav osmeh nikada nisam video na njenom licu- pobednički i podmukao. Koliko se samo razlikovao od osmeha te naizgled iste devojke koju sam spasao iz tamnice kada je njen otac pokušao da je pogubi.

-Hoćeš da mi kažeš da je sve ovo samo zbog...

-Dosta mi je staraca koji misle da su pametniji od mene.- on me prekide.- Takav je i tvoj otac! Želi da iscedi svu magiju iz zemlje. Isuviše rasipa, nemaran je, cepa carstvo. Ovoj zemlji su potrebni mladi ljudi, koji shvataju da mladost ne mora da znači glupost, niti slabost. Fortuna mi kaže da će te tvoji vojnici pratiti ma kog vladara odlučiš da služiš.

On ućuta, možda očekujući da potvrdim ili poreknem njegove reči. Ali meni je svu pažnju odvukla hladnoća od koje mi je vrat počeo potpuno da trne. Više me nije bolelo i počeo sam da brinem zbog toga. Da li su mi nešto uradili? Zašto baš vrat? Možda je pila moju krv.

-Mogu da zauzmem celo carstvo, Aramile.- pomen predmeta moje zainteresovanosti ponovo mi privuče pažnju na visokog vilenjaka.- Na dohvat ruke mi je dovoljno magije da srušim tamne zidine tvoga oca i pretvorim sve u ruševinu, samo da bih konačno zavladao. Ili, mogu da te povedem sa sobom i predam ti carstvo tvoga oca, pod uslovom da se meni zakuneš u slepu vernost, a ne svom glupom ocu. Šta mu duguješ? Oteo ti je svo uživanje koje si pre na dvoru imao! Nije sprečio kralja u nameri da te ubije. Gledaj samo šta je učinio stanovništvu. Ostavio ih je bez ikakve odbrane. Takav čovek ne zaslužuje krunu i presto. Zamisli kako bi sve moglo biti, Aramile. Četiri kraljevstva koja polako tonu u smrt u mojim, odnosno našim rukama- ispravi se dugokosi nimf.- mogla bi se pretvoriti u jednu bogatu zemlju pod mojom vlašću. Mogao bi da te učinim kraljem Jargona, Aramile, kao što bi trebalo da budeš.

U glavi mi je odzvanjao glas moje sestre kako strpljivo tvrdi kako se rat gubi i pre no što se prvi udarac zada. Najgore je što je vilenjak bio u pravu: moj otac nije u stanju ni ovce da čuva, a kamoli da vlada nad Četiri kraljevstva. Ovaj ovde mladić ne bi stajao i čekao dok neko drugo kraljevstvo pljačka njegove zemlje; on bi branio ono što mu pripada. Čak sam i njegovu opsednutost magijom razumeo daleko bolje no što ću ikad razumeti svog oca, jer i ja sam opsednut... njom.

Pomislih kako je opsednutost čudna stvar. Može biti vatra na kojoj se sečivo kuje, ali znatno češće je mana zbog koje se mač lomi. Kraj mojih nogu, majka, carica, polako pomeri šaku.

Mora da je vilenjak primetio kuda gledam.

-Fortuna može da joj zaleči rane: to je jedan od njenih darova. Vidim da ti za to nije rekla. Žao mi je što sam je malo duže pustio da se igra sa njom, ali zaslužila je nagradu. Voli da nanosi povrede, znaš, i ja joj povlađujem kad god sam u stanju. Kao što rekoh može da zaleči rane mojim saveznicima.

Ja pognuh glavu i zagledah se u majčinu šaku koja možda više nikada neće dotaći mekano pletivo. Tupo pomislih ''Fortuna je to učinila? Moja najveća ljubav i izdaja je uživala u bolu moje majke?''

-Pokaži mu svoje moći, gospodaru.- odjednom kaza Fortuna.

On trznu lanac zakačen za njen okovratnik, grubo je oborivši na kolena, tako da se zakašljala i počela da se guši.- Pričaj samo kad te nešto pitam, robe. Zar moram ponovo da te obučim?

Ona brzo odmahnu glavom, što ga je izgleda zadovoljilo. Nimf poče da se ljulja napred-nazad:

-Ovo nije pravo vreme. Neka ga malo, neka razmisli.

Ona povrati dah, ali nije ustala na noge. Umesto toga klekla je u buđavu slamu i poljubila mu koleno. On joj jednim prstom podiže bradu, a ona mu poljubi ruku dok je ustajala. Na tren joj ugledah lice i smuči mi se od slepog obožavanja u njenom pogledu. Nisam to razumeo. Mogla je da se oslobodi od njega. Bila je snažna - čak i čarobnica. Možda je nisam više voleo, ali mi se svakako dopadala. Dugo se zagledah u nju i zapitah da li se možda pretvara. Ali zlatokosi mladić reče da je ona povredila moju majku, nagovestio je da je ubila moju sestru, da je uživala u tome. Nisam mogao da zamislim Fortunu koju sam ja znao kako može ikoga da povredi, sem tokom bitke.

Bila je možda bolji glumac od mene. Skrenuh pogled i po vilenjakovim očima videh da mu je smešno.

-Ona je sada moj kameleon.- reče on pogodivši mi misli.- Ona je sad šta god ja hoću da bude. Posle male obuke postala je prava ljudska demonica. Pripada mi i telom i dušom. Zar ne, Fortuna?

-Samo tebi, Artiome, gospodaru.- odgovori ona ponizno.

Vilenjak me pogleda pravo u oči:

-Vidiš. Ništa od svadbe!- on se grohotom nasmeja.- Razmisli o mom predlogu...

On ode, a Fortuna izađe za njim. Čuo sam kako zasun pada sa druge strane zatvorenih vrata. Trenutak kasnije moja majka zaječa i pridiže se:

-Ko je to? Poznaješ li tu devojku, sine?

-Da.- spustih pogled.- To je poslednja amazonka.

-Je li od magije postala takva?- ona prodahta slabo.

-Valjda.- odvratih pokunjeno.

-Kuga te odnela!- ona slabašno planu.- Nemoj tako da me gledaš. Ti nemaš ništa s ovim.

-Trebalo je da znam da će napasti tebe i Elspet.

-Većina ovoga dogodila se posle napada.- skrenu pogled s mene i zagleda se u senke.- Bogovi, Aramile. Mislila sam da sam pomilovana kada sam je ugledala ali ona... ona me je polako kasapila, šutirala me u glavu, u leđa, gde god bi stigla.- stresla se kad se toga setila.- Nimf je morao da je odvuče sa mene.- ona pognu glavu i poče da govori kao da se guši.- Reci mi da je takva zbog nekih čini. Reci mi da su je demoni zaposeli.

-Mislim da čak ni bogovi ne mogu potpuno da promene nekoga. Neki ljudi jednostavno vole tuđ bol.- prošaptah.- Tvoj muž je takav. I njen otac je takav.

Setio sam se one mračne noći kada sam je izneo iz tamnice i kada sam se nepažljivo upleo u neraskidivu mrežu crne udovice - ljubav.

Majka osloni glavu na kolenu i nasmeja se:

-Zar ne bi trebalo da me sada hrabriš? Znaš, da se staraš o bespomoćnima?

-Ne mogu te štititi od znanja.- naposletku odgovorih.- Moraš da postaneš svesna zla koje čuči u tebi, u svakome od nas. Veći deo svog života provela si bežeći od onoga što je otac zapravo bio, pa si ostavila svoju decu nezaštićenu od njega.

Nisam ni shvatio koliko sam ljut na nju što je samo ćutala i gledala dok je otac Elspet sekao jezikom koji je nanosio bol koliko i njegove pesnice, sve dok ona nije pokušala da se ubije ne bi li pobegla od toga.

-Imala sam tebe da mi štitiš decu.- nenadano kaza ona. Iako mi je bila majka imala je svega četrnaest godina više od mene, i sa svojih trideset i tri je izgledala prilično mladoliko.

Ja počeh da se smejem od muke a majka mi se pridruži. Da nas je neko slušao pomislio bi da smo potpune budale, jer smo se do suza smejali u prljavoj tamnici- ja zakovan za zid, a majka toliko povređena da je povremeno jaukala dok se smejala.

-I kako ćeš nas izbaviti odavde?- naposletku me upita.- Nameravaš li da odbiješ pokornost onom kopiletu od svog oca?

-I da se zakunem na vernost Artiomu?- frknuh- E to bi vala bio dobar izbor. Kao pile koje je otišlo da živi sa lisicama, jer se plašilo seljakovog psa. Ne.

-Znači istrunućemo ovde.- ona zaključi.

-Imam bolju ideju. Imaš li komad žice majko?- upitah promatrajući katance oko svojih ruku.

-Mislim da nemam.

Pogledah njenu poderanu, prljavu suknju.

-Ako se ne varam u žiponu te suknje ima žice, izvuci komad žice i daj mi ga.- u glavi sam razrađivao plan bekstva. Bio sam zaista vešt sa bravama i obijanjem. Kada majka drhtavim rukama izvuče žicu i dade mi je ja stadoh da pokušavam. Pomerao sam žicu iz jednog u drugi kraj ključaonice, vrludao i cimao je dok nešto u okovima nije caknulo i u trenutku mi je desna ruka bila slobodna. Protrljah zglob i ubrzo oslobodih i desnu. Za nekoliko minuta bio sam potpuno oslobođen teških okova. Majka je još uvek nejako sedela na podu od umora. Počeh drhtavo i hitro da pretražujem svoju odeću, ili bar ono što je ostalo od nje, mrežnjače nije bilo, košulja je bila pocepana na podu i potpuno neupotrebljiva, još uvek sam imao svoje pantalone i čizme. Baš kada počeh da opipavam nogavice osetih malo grebuckanje na levom članku. Zavukoh ruku i osetih mali bodež iskrivljenog sečiva. Brzo ga izvukoh i počeh da petljam oko brave. Vrata su bila teška, škripava i zarđala. Pažljivo sam pomerao tanko sečivo bodeža levo i desno i zabijao ga u ključaonicu dok ona sa škripom ne popusti. Podigoh majku na rame i svom silinom gurnuh tamnička vrata. Začula se škripa i tup udarac kada su širom otvorena vrata tresnula o zid. Nimf je bio oprezan pa je ispred tamnice postavio čak dva stražara. Jedan nije stigao ni da se okrene a već su ga moje šake stezale oko vrata. Kičma je krcnula i on je pao bez zvuka na pod. Drugi se trgo i isuko mač ali pre nego što je uspeo da zada udarac tanko sečivo Fortuninog bodeža, a vođeno mojom čvrstom rukom, obrelo mu se u mozgu. Izvadih dagger i obrisah ga a potom se tiho uputih kroz uzani mračni prolaz, majka je nemo posmatrala sve sa mog ramena. Neopaženo sam prošao pored trojice stražara koji su mučili starog, šarenog psa, i došao do male dvorane koja se širila. Svetlo koje je dopiralo odande me je nateralo da se baš tuda zaputim. Dok smo prolazili kroz osvetljeni hodnik primetio sam izbrušenu rupu na niskoj tavanici od stene. Tu su stražari držali oružje.

-Majko možeš li da se uzvereš gore, podićiću te?- upitah blago. Ona nesigurno klimnu glavom.

Podigao sam je visoko iznad glave i njene drhtave, izranavljene šake se zgrčiše oko prolaza. Uz malo muke ona uspe da se popne i nestane u tavnici.

-Jel sve u redu tamo gore? Ima li nekog oružija?- tiho prošaptah.

-Aha. Ima nekoliko mačeva, dve sekire, par štitova i na desetine kopalja, dva duga luka i dvadeset tobolaca sa strelama.- ona poče da zamuckuje.

-Vrlo dobro. Uzmi neki mali mač da ti bude pri ruci, a meni dodaj jedan dugi mač, jedan tobolac pun strela, kompozitni luk, ako ga nađeš, i orkovsku sekiru sa duplom oštricom. Požuri, molim te.- osvrtao sam se unezvereno moleći bogove da niko ne naiđe. Za samo par trenutaka majka poče da mi protura oružije sa tavanice. Prvo što je stiglo me je veoma iznenadilo. Masivni mač sa dve oštrice. Odmah zatim došao je kompozitni luk od kože boje mahagonija i ukrasnim zubima neke divlje životinje. Tobolac je sa malo buke pao na pod, a dvostruku sekiru mi je teškom mukom, sa obe ruke, pažljivo dodala.

-Hvala. Ostani tu. Kada dva puta zviznem treba da siđeš. U redu?- rekoh zadovoljno pošto sam bio apsolutno opremljen.

-Dobro.- začuo se njen nesigurni glas.

Pažljivo nastavih da klizim niz hodnik. Svetlo je bivalo sve jače i jače i uskoro sam mogao da prmetim da to svetlo dolazi od nekoliko desetina polu-sagorelih sveća postavljenih u krug.

Mogao sam da čujem krike. Unutar kruga ležala je Fortuna, ali već u sledećem trenutku mahnito se grčila i bacala po podu, vrišteći od bolova.

-Mislim da počinje da se trezni, vreme je da joj dam još jednu dozu. Da li je napitak gotov?- upita oštar Artiomov glas. On je stajao van kruga sasvim mirno posmatrajući kako se ona muči u krugu. Pored njega iz jednog bakarnog kotlića dizao se veliki zelenkasti dim. Pored kotlića bila je bala nekih čudnih trava. Duboko udahnuh vazduh i osetih one iste, čudne trave koje sam osetio i par puta pre toga.

-Gospodaru, ponestaje nam jagorčevine.- tiho reče jedan bled, skoro prozirni dečak, malko mlađi od mene, koji je prebirao po travama i dodavao u kotao.- Ali biće još za jednu dozu.

Artiom zadovoljno klimnu glavom pošto mu dečko pruži kutlaču punu napitka oštrog mirisa. Devojka unutar kruga je prestala da vrišti sada skoro potpuno svesna šta se događa. Pomerala se iz jednog kraja kruga u drugu, pokušavajući da pobegne. Sa zgražavanjem je shvatila da na sebi nosi samo mali komad prozirne svile i nekoliko zlatnih ukrasa. Za okovratnik joj je bio zakačen gvozdeni povodac, i ona sa gađenjem kriknu. Robinja! Zar je na to spala ponosna amazonka? Kako joj se to desilo? U pamćenju su joj bile samo crne rupe, kao kroz san videla je Aramila okovanog, videla je malu mračnu tamnicu i zgrčenu ženu u suzama, na podu. U ušima su joj odzvanjali krici, dok joj je um bio zamotan u polu-prozirne pramičke magle koji su sve izobličavali i činili nejasnim. Artiom sasu kutlaču u zlatni pehar i zakorači u krug.

-Pij.- on naredi ali Fortuna ustuknu.

Sa zebnjom sam posmatrao šta se događa. Znači tako je postala robinja. Želeo sam da je spasem ali onda mi se pred oči vraćala ona bleda avetinjska prilika moje mrtve sestre i izranavljeno, krvavo majčino lice što je proždiralo tamu svojom grdobom. Ali to nije bio njen izbor zar ne? Jagorčevina i ostale vilinske trave su je smetnule sa uma. Ona nije ko ona želi da bude. Razmišljao sam o tome. Sve dok vidiš u njoj ono što želiš da vidiš, ništa drugo te ni ne zanima. Da je svojevoljno razmišljala i delala verovatno bi bila tačno ono što ona želi da bude, čak i da za posledicu ima da se ljudi oko nje neverovatno živciraju. Ali ne može da se otarasi tvrdoglavosti i časti, ili verovanja kako mora da brine o svakom koga sretne. Ona nije bila ništa kriva. Vilenjak je imao potpunu moć nad njenim umom i telom, ali ne i dušom. Očigledno da se sve vreme borila protiv opčinjavajućeg dejstva trava.

-Hajde. Ne možeš natrag. Već si ispunila nekoliko mojih želja. Znaš li šta se desilo? Ubila si cara. Caricu si prebila na mrtvo, a svog voljenog dovela pravo meni u šake i okovala da istrune u tamnici.- Artiom se podlo smejao.

-Ne! Lažeš!- ona vrisnu u očajanju. Poricala je sve i čupala se za kosu uzmičući pred njim i njegovim napitkom.

-To je istina. Ne sećaš se, zar ne? Setićeš se ako popiješ napitak.- nimf se nasmeja.- Nemaš gde da pobegneš. Budi razumna! Ako odmah popiješ neću morati da te izbičujem kao prošli put.

Ona se nagnu i pljunu ga:

-Ni mrtva!

Nimf obrisa obraz rukavom, u očima mu je sevao divlji gnev:

-Tvrdoglava si. Isuviše. Ali to ćemo već srediti. Za kaznu ćeš morati da ubiješ svog dragog Aramila.- Artiom se obrecnu skočivši na nju da je sputa.

-Ne! Neću! Nikada!- vrištala je batrgajući se dok joj je on držao ruke.

-Serdriče brzo! Napitak!- prodra se nimf. Bledunjavi dečko utrča u krug i uze pehar sa poda, baš kada ga je primakao Fortuninim usnama začu se fijuk strele i zelena tečnost se rasu po podu.

-Nespretna budalo!- podviknu Artiom ali onda ugleda strelu koja se, nastavivši svoju putanju zabola u zid prostorije.

Dečko se odseče od straha i ustuknu gledajući okolo ne bi li me primetio. Artiom ustade i podiže sa sobom Fortunu. Izvuče bodež jednom rukom i stavi ga pod Fortunino belo grlo.- Dosta junačino! Još jedan pogrešan potez i ode tvoja mala princeza.

Krenuh rukom ka tobolcu ali me njegove reči slediše. Dovoljno je bilo samo malo da je zaseče i svakako bi umrla. Ćutao sam skrivajući se u senkama, motreći na svaki njegov potez. Bio mi je na nišanu, ali nisam smeo da delujem. Izađoh iz svog skrovišta, na šta Fortuna razrogači oči a vilenjak se nasmeja.

-Heroj, nema šta. Je si li razmislio o mojoj ponudi? Pazi dobro šta ćeš da kažeš jer može ruka da mi se omakne.- on se ironično nasmeja. Nisam znao šta da kažem i baš kada sam hteo da klimnem glavom, primetih kako se na vrhovima Fortununih prstiju stvara pucketavi crveni plamen. Kao da su joj se šake pretarale u vatru. U jednom trenutku ona zabaci ruke unazad stisnuvši Artiomovo lice koje je počelo da gori u plamenu, varnice su lizale oko njegovih ušiju a kosa je sa užasom počela da gori. Bledunjavi dečko vrisnu a Fortuna pobeže i stade pored mene. Artiom je vrištao i kleo, teturajući se sa jednog na drugi kraj prostorije. Plamen je usahnuo sa njegove glave ali mu je kosa potpuno sagorela a lice bilo poprilično izgaravljeno i crveno od opekotina. Dohvati se stola dahćući i sa njega podiže luk i strelu zamočenu u neku čudnu ljubičato-teget tečnost brzo je nanišanio na mene i odapeo otrovnu strelu. Znao sam da ne mogu da se pomerim, da nemam vremena da uzmaknem i baš u tom deliću sekunde videh kosu koja je sada vijorila ispred mojih očiju milujući mi lice. Fortuna se bacila ispred mene primivši strelu koja je bila namenjena meni. Nimf ljutito kriknu slomivši luk golim rukama. Ja sam se našao u ne branom grožđu, nisam znao kako da postupim. Još kao mali na dvoru sam naučio da treba zadati smrtonosan udarac neprijatelju, baš onda kada on to ne očekuje. Želeo sam da uhvatim svoju dragu u naručje, da joj izvučem tu otrovnu strelu iz tela, ali znao sam da nema nade za spas ako tako postupim. Morao sam da delam brzo i odlučno, da napadnem Artioma istog trenutka, dok je razoružan. Besno jurnuh na njega izvukavši dvostruku orksku sekiru. Dobio sam neverovtan polet, snaga mi je ključala telom a uzbuđenje i bes kuljali venama, bez po muke sam jurišao sa sekirom teškom bar tridesetak kilograma na golorukog vilenjaka. Odlučno sam se zaleteo na njega kada mu se jedno sečivo orkske sekire zarilo u telo. Trup mu je maltene bio prepolovljen silinom kojom mu je široka oštrica rasparala meso. Od siline udarca pao je na pod i tako raširenih očiju, bez daha u grudima i smrsknog srca, ostao da leži. Podigao sam se s poda i potpuno zaboravivši na prestravljenog, tunjavog dečaka koji je sve ovo posmatrao kleknuh pored Fortune. Oči su joj bile dopola otvorene i treptala je, telo joj se svijalo i izvijalo u ekstazi i grču koji ju je zahvatio. Stavih joj pažljivo glavu u svoje krilo i stisnuh joj ruku. Šake su joj bile hladne i vlažne. Žene koje su se motale po očevom dvoru, uglavnom služavke i pralje, često su pričale da je to prvi znak koji se javlja kod mrtvaca i da se, ako se takvo što dogodi, treba odmaknuti tri koraka od umirućeg, staviti kažiprst na usne i tiho moliti Mojre da dođu i odnesu sve grehe a potom zaćutati sve dok ta osoba ne izdahne. Počeo sam da se preznojavam. Nisam želeo da dozivam Mojre, i nije bilo ni govora da ću je predati smrti. Ona je bila moja. Moja. Samo moja! Bilo bi okrutno oduzeti mi nešto zbog čega živim, zar ne? Prvo sestra, pa carstvo, a sad i ona... Stisnuh joj ruku jače dok je ona grcala. Teško je disala i dahćući prošaptala:

-Oprosti.

Tek tada sam se sabrao, trebalo je prvo da uklonim strelu iz njenog tela. Dok sam je levom rukom još uvek čvrsto držao i grejao joj promrzle šake, desnu sam pažljivo stiskao oko drvene drške strele.

-Ne boj se... Ovo će malo boleti.- nežno prošaptah. Ona mi se umesto odgovora samo slabašno osmehnu.

-Navikla sam ja na bol.- uspela je da progrca.

-Opusti se...- milovao sam joj glavu kako bih je umirio. Strela je morala da se izvuče tek kada se ona potpuno opusti, i tek kada mišići prestanu da se grče bilo bi sigurno ukloniti je, u suprotnom otrovni vršak bi mogao da ostane duboko u mesu.

U trenutku kada nije očekivala trgoh rukom i izvukoh strelu, njen otrovnoljubičasti vrh bio je umrljan skarletnom krvlju. Spustih strelu kraj sebe i stadoh da pritiskam ranu bila je na skoro istom mestu gde sam je pre nekoliko dana zakačio mačem. Trudio sam se da zaustavim krvarenje dok je bujica svetlucave krvi kvasila moje ruke.

-Nemaš zašto da se izvinjavaš, lepa moja. TO nije bila tvoja volja.- bezuspešno sam stiskao i stiskao ranu.

-Volim te.- ona prošapta kroz suze. U trenutku zaboravih da treba da pritiskam ranu i zastadoh, pogled mi pade na njeno isklesano, belo lice na kojoj je sada titrala svetlost mučenice, i koje se presijavalo od suza bola, gneva i tuge, pod dogorelim svećama.- Samo sam želela to da znaš, ako sada umrem.

Glas joj je bio isprekidan.

-Nećeš umreti. Neću im dati da te odvedu. Seti se šta si obećala! Moraš da ispuniš obećanje!- tupo sam joj sadio nadu buncajući ono što osećam.

-Mislim da treba da odstraniš otrov...- ona promuca.

Spustih joj pažljivo glavu na pod i sagoh se nad njeno telo. Rana kod jednog od donjih levih rebara je sve obilnije krvarila. A koža joj je postajala sve hladnija i bleđa. I tako mi svega pomislio sam na greh, na blud usled tog njenog drhtavog, gipkog, tela i glatke, mekane kože. Primakoh usne rani. Učili su me kako da isisavam otrov pri ujedu zmija, ali ovaj je verovatno bio nešto drugačiji. Pripih usne i zube oko rane i počeh da vučem krv iz nje. Bila je to slankasta krv, koja je ujedno u meni budila i slast i uzbuđenje. Posle nekoliko trenutaka mučnog usisavanja otrova, podigoh glavu i ugledah njene sklopljene oči i stisute usne. Krvarenje je stalo. Uzeh onaj komad svile u koji je bila obmotana i time joj hitro previh ranu. Tek tada sam primetio nečiji pogled na sebi. Bio je to dečko koji je pomagao Artiomu a koji je sve zastrašeno posmatrao.

Pošto je primetio da sam svestan njegovog prisustva, kao i da ću ga verovatno ubiti dečko pobeže kroz hodnik. Bilo je pitanje vremena kada će hrpa, do zuba naoružanih, stražara pohrliti u ovu prostoriju u potrazi za mnom. Podigoh Fortunu sa poda i nežno je ponesoh kroz hodnik. Skoro da sam zaboravio na majku koja je takođe povređena, čekala u sobici u tavanici.

Zviznuh dva puta i primetih majku kako se nespretno spušta sa tavanice. Nisam smeo da prebacim Fortunu preko ramena, uplašen da bi to moglo ozlediti njenu ranu, umesto toga ona obavi noge oko mog struka i spusti mi glavu na rame. Sada mi je druga ruka bila slobodna pa prebacih majku preko drugog ramena. Teško je bilo trčati sa dve žene u naručju, ali to sam upravo radio, ili bar pokušavao. Majka bez reči, ali pogledom punim prezira, odmeri ranjenu Fortunu. Uskoro začuh zveket oružija i oklopa. Stražari su se približavali, i opasnost je rasla. Bio sam nadomak izlazne kapije kada mi prva strela prolete pored uha i na majčin užas, tik pored njenog kuka.

Nespretno počeh da grabim ka konjima koji su stajali u štalama i na veliku radost tamo ugledah Elvingota a i Fortuninog vranca Gvaula. Majku spustih na vranca i dadoh joj uzde u ruke a Fortunu pažljivo popeh na svog ata i sedoh iza nje. Trznuh uzde par puta i Elvingot se dade u galop. Ni majka nije zaostajala. Još uvek su nas pratili strašni fijuci strela koje su se zabadale na zemlju oko nas. U jednom trenutku začuh krik iza sebe i ugledah kako majka pogođena sa tri strele pada sa konja. Nepomično je ležala na podu. Strele su joj prošle kroz grudi, trup i rame.

-Ne!- vrisnuh okrenuvši konja koji se nevoljno đilitao zbog kiše strela koje su mu golicale kopita.

-Da se vratimo?- Fortuna nesigurno upita.

-Ne...- odmahnuh glavom ušmrknuvši suze.- Mrtva je. Mrtva je. Mrtva je.

Ponavljo sam tu činjenicu sam sebi pošto nisam želeo da je prihvatim. Najrađe bi se vratio, pokupio njeno telo, ali nije bilo vremena, vojnici Istočne Alijanse bi me ubili i ne samo mene. Smrt nije najgora... Ko zna šta bi joj sve uradili ako se vratim? Možda bi je mučiIi? Nisam mogao da ugrozim i njen život ako bih već voljno predao moj. U tom trenutku sve mi je bilo oduzeto, porodica pobijena, zemlja rasparčana, vlast korumpirana i podeljena, zakona nije bilo, a najdraža je umirala na mojim rukama. Još nije bilo sve gotovo. Mogao sam, morao sam, da spasem zemlju i nju! Još mi je samo to preostalo. Trznuh konja, nateravši ga da se okrene i pođe u ludački galop. Gvaul je takođe bio pogođen strelama, osvrnuo sam se baš u trenutku kada se kolenima zabio u prašnjavu zemlju i poslednji put zamahnuo svojom snažnom grivom, da bi posle toga umorno pao u prljavštinu.

Coknuo sam i još jače poterao Elvingota. Fortuna izgubi svest i pade mi u naručje. Mogao sam da osetim njeno plitko i istrzano disanje dok je telom bila potpuno naslonjena na mene. Prigrabih uzde jače dok sam pokušavao da smanjim ritanje ata kako ne bi ispala iz sedla. Jahali smo dugo i bez odmora, nisam znao gde sam ali sam otprilike znao gde bi trebalo da budem te sam jahao na jug. Fortuna je u nesvesti provela više od dva dana, i treći dan se privodio kraju, blede zvezdice su okupale plavičati, satenski, nebeski svod a mesečev srp je bacao zlatast odsjaj na zemlju i šumu kroz koju smo jahali.

Tek tada u daljini sam ugledao majušna svetla iz udubljenog starog, velikog hrasta. Taj hrast se širio i nadkrovljavao svo okolno drveće. Sada sam već mogao da vidim i velike mahunaste biljke i šarene, mesnate pečurke velikih dimenzija. Živica je rasla i puzela uz male drvene kolibice koje su bile uredno poređane oko starog hrasta i iz jedne, koja je nesumnjivo bila krčma, čula se vesela pesma pijanaca. Pred ulazu u krčmu sjahah sa ata i nežno prihvatih voljenu. Polako sam ušao u krčmu gurnuvši vrata nogom, pesma u krčmi se prekide. Sada su pogledi svih ljudi bili uprti u mene. Bilo je tu raznih rasa nekoliko polu-vilenjaka, dva, tri halflinga, jedan gnom, ali većinom obični ljudi. Čovek indigo-kose koji je radio za šankom me zabrinuto upita:

-Kojim dobrom?

-Bojim se da nije dobro. Treba mi pomoć. Devojka je jako povređena.- rekoh odsečno i spustih besvesno Fortunino telo na šank.- Pogođena je otrovnom strelom, u nesvesti je već treći dan.

-Otrov? Kakav otrov?- glas mu posta uznemiren.

-Nadao sam se da će te to vi moći da mi kažete!- uskliknuh usplahireno.- Nekakav grozni ljubičati otrov, prvo je drhtala, grčila se i svijala, disanje joj je postalo plitko i onda odjednom cap! Pade u nesvest. Morate je vratiti! Morate joj pomoći! Dajem sve što imam! Koliko god tražite, samo je molim vas vratite! Čuo sam da ovde žive najmoćniji klerici i druidi u čitavoj zemlji.

-Dobro si čuo, ali ova devojka se nalazi u jako teškom stanju.- reče krčmar dok joj je podizao kapke i zagledao oči. On coknu jezikom par puta i odmahnu glavom zabrinuto.- Nije ovo nesvest, sine moj, ovo je teži oblik transa. Umrtvljenost. Koma. Ona je praktično mrtva!

-NE!- prodrah se i lupih rukom iz sve snage o šank.- Ne govorite to! Ona ne sme umreti! Mora da postoji neko ko može da pomogne!

-Postoji.- reče tiho čovek čudne kose.- Pričaću sa Igdrasilom, ali ona pristaje da spašava ranjenike samo jednom u tri godine, i to je jako retko, ali ako prihvati da pomogne, izlečenje je zagarantovano.

-Hoću da je vidim! Mora da mi pomogne!- bio sam van sebe.- Vi ne shvatate! To je trebalo da budem ja! Ta strela je meni bila namenjena! Ona... ona je...

-Rizikovala je. Ljudi čine mnoge glupe stvari kada su zaljubljeni.- šanker me pročita i slegnu ramenima.- svesno je to uradila. I to treba da vam laska! Lepšu devojku nisam video u životu! No, mislim da bi bilo bolje da malo odspavate.

-Da spavam? Ne! Sve dok se ona ne izleči neću!- odgurnuh se od šanka ali onda osetih umor kako me preplavljuje i bez glasa padoh na pod premoren.

Нема коментара:

Постави коментар