четвртак, 8. децембар 2005.

HP fanfikcija


~Poglavlje 1~

Blagi sumrak je okupao krajolik. Izgledalo je kao da stari prašnjavi London tone u san delimično obavijen metalnom izmaglicom. Između pramenova industrijske magle mogle su se videti uske ulice užarenog asfalta, i oblaci visoko iznad, koji su se prelivali poput opala dok su klizili preko srebrnkastog polumeseca. Ona pogleda kroz prozor svoje ulice, gde je bio smešten internat. Sedela je kruto na ivici kreveta posmatrajući ljude poput sitnih tačkica koje su milile i vrvele ulicama. Šta uopšte znači sudbina jednog čoveka? Kao i svake godine u ruci je grčevito drzala mali komad papira na kome su se oslikavala slova napisana zelenim mastilom. Još samo mesec dana i otpočeće nova školska godina na Hogvortsu. Njena poslednja provedena tamo. Ipak, sada nije mogla da misli na Hogvorts, prekosutra je počinjalo svetsko prvenstvo u kvidiču. Nešto o čemu su sve njene prijateljice raspredale već mesecima. Zazvonio je telefon, ali njoj se nije ustajalo. Telefon je zvonio, i zvonio i zvonio... Konačno Sanja otvori vrata, i skinuvši prljave starke jednim potezom, potrčala je preko sobe čiji su zidovi bili prekriveni knjigama, i bacila se na jastuke da dohvati slušalicu telefona koji je dosadno zvonio na podu. Najradije je htela da šutne Becky što se nije javila: bio je to Harry.
«Jel se sutra nalazimo?» bilo je prvo što ju je pitao. «Znaš dogovorio sam se sa Ronom i Hermionom da ćemo se naći negde oko pola jedanaest. Naravno samo ako to vama odgovara...?»
«Mhm..» promrmlja Sanja nesigurno. «Da mislim da će to biti u redu sa nama. Ovaj znači u pola jeedanaest...Gde?»
«Pa kod Tauer Bridža, znaš već gde, tamo je portacioni ključ» odgovori Hari «On će nas prebaciti direktno do stadiona, ovaaaj ispravi me ako grešim..»
«Ma ne, znaš ja sam malo rasejana ovih dana» reče Sanja, prevrnuvši se na leđa na jastucima i namestivši slušalicu između uveta i ramena. «Jel si nabavio karte ili da kažem Tamari da ona nabavi?»
«Nabavio sam sv...» poče Hari ali se naglo trgao jer je začuo pozamašne korake svog teče Vernona. Darslijevi mu nikako nisu dali da koristi telefon pogotovo ne da bi zvao one svoje 'ludake'. «Slušaj Sanja, moram da prekidam. Budite sutra kod Tauer Bridža u pola jedanaest, i ne brinite za karte. Sve sam nabavio.»
«Ok.» reče Sanja pomalo uvređeno jer je shvatila da Hari želi da prekine razgovor. «Onda vidimo se tamo. Ćao.»
«Tut-tu-tut-tuuu» čulo se iz Harijeve slušalice. Sanja mu je spustila slušalicu pre nego što je ovaj i uspeo da kaze 'Ćao'.
Becky okrete glavu od prozora i sada su njena dva užarena zelena oka bila uperena u Sanju.
«Hari, jel?» reče Becky nepomerivši pogled sa Sanjinog lica.
«Da. Sutra treba da se nađemo sa njima kod Tauer Bridža u pola jedanaest.» Sanja se namesti u turski sed, počevši da se igra sa jednim od plišanih jastuka na podu. «Gde su Tamara i Tanja?»
«Otišle su do Probušenog Kotla da se nađu sa nekim 'starim društvom' pitaj Boga s' kim!» reče Becky ponovo okrećući glavu ka prašnjavom prozorskom oknu.
«Što nisi pošla sa njima?» upita Sanja.
«Ne. Dobro znaš da ovih dana nisam ni za kakve izlaske.» reče Becky lagano slegnuvši ramenima.
«Ma daj Becky! Biće sve u redu. Zašto toliko strahuješ da će mu se nešto dogoditi?» Sanja je jedva skrivala osmeh.
«Možda zato što imam dobar razlog za to: on sada igra za profesionalnu ligu. Igra u nacionalnom timu. Znaš li koliki je to pritisak?!» Becky reče sad već natmureno, dok su joj se obrve podizale i krivile, namrštila se i počela prstom šarati po prašnjavom staklu.
«Pa jel ste se čuli? Šta ti je rekao?» upita Sanja dok je osmeh bledeo sa njenog lica.
«Da. Sutra ću ga konačno ponovo videti.» na Beckinom licu se pojavi trunka radosti i vragolasti osmeh u uglu usana.
Taj trenutak prekinulo je naglo povlačenje kvake.
«Hey! Hey! Hey!» pojavilo se nasmejano Tanjino lice na vratima.
«Ej! Kako je bilo?!» Sanja ustade i nasmeja se.
Umesto odgovora Tanja se odmače sa vrata, potrča preko sobe, i skoči na veliki mekani krevet, odmah pored Becky. Na vratima su sada stajali Tamara, i dva najveća zezatora koja su ikada hodala Hogvortsom – Fred i Džordž Vesli. Ova dva visoka riđokosa momka su se jedva videli od raznih džiža-bidža koje su nosili u rukama. Tamara se smeškala, a njene cimerke su dobro znale razlog njene radosti.
«Ovo je to 'staro društvo'?» upita Sanja kroz smeh.
«Da... zamisli mi smo išle tako do Probušnog... hmm... Kotla... i tamo ovaj, mi kad ono Fred i Džordž... i onda reko' da ih pozovemo... ovaaaj... mislim da nam prave društvo.» Tamara je bila vidno zbunjena, što je bila prava retkost, a dešavala se skoro uvek kada bi se našla u društvu ove dvojice duhovitih blizanaca.
Tanja je samo pogledala 'značajno' u Sanju i namignula joj.
«Što ste tako smorene!? POČINJE ŽUUUURKAAA!» povikao je Fred i počeo da razbacuje plavo-bele konfete svuda po sobi. Bile su to konfete nacionalnog Britanskog kvidič tima. Postava tima bila je sastavljena od četiti člana Padlmear Uniteda-a i tri člana Tatšildskih Tornada. Ova dva tima bila su definitivno najbolji timovi Velike Britanije. Osnovan 1163. Padlmir junjted je najstariji tim u ligi. On je tokom svoje duge tradicije dvadeset i dva puta osvojio prvenstvo i dva puta evropski kup. Njihova navijačka himna «Bijte te Bladžerke, momci, jurite tu Kvafl ovamo!» snimljena je i kao singl izdanje pevajuće veštice Selestine Vorbek, kako bi se prikupile donacije za Bolnicu svetog Munga, za magijske bolesti i povrede. Iz ovog tima u Britansku reprezentaciju su ušli: Markus Flint, kao gonič, Volter Parkins takođe na mestu goniča, Kirli Mek Kennins takođe na mestu goniča, i Oliver Wood kao čuvar. Iz Tatšildskih Tornada tri igrača pripadaju Britanskoj reprezentaciji: Roderik IV Plampton (simbolično nosi ime svog pradede koji je takođe igrao tragača za reprezentaciju Engleske dvadeset i dva puta, i drži britanski rekord za najbrže uhvaćenu skrivalicu tokom utakmice: tri ipo sekunde u utakmici protiv Karfilijskih katapulta, 1921. godine) koji naravno igra poziciju Tragača. Dva jurišnika Britanske reprezentacije, koji dolaze iz Tornada su Kevin i Karl Brodmur, braća koji su inače favoriti malo 'navalentnijih' navijača. Svaki put kada se ova dva jurišnika pojave na terenu počne skandiranje sa tribina:
«Oh uzbuđenja potere, metla me kroz vazduh nosi,
Skrivalica je ispred mene, a vetar mi u kosi,
Dok joj prilazim bliže, publika se talasa,
Al' uto dođe Bladžerka – i nema meni spasaaaa»
«Znate ove godine nam je zagartantovana pobeda!» ushićeno reče Fred dok je nabijao sebi na glavu kapicu sa grbom Britanskog tima. «Becky, mora da si strašno ponosna!»
«Ponosna?» reče Becky pomalo zbunjeno «Pre bih rekla strašno ZABRINUTA!»
«Žene!» prokomentarisa Džordž i zavali se u fotelju punu jastuka. «Nego ko hoće kisele kokice?»
«A ne hvala! Ta čuda prave rupu u jeziku!» reče Tanja užasnuta idejom da joj kokica 'izbuši' pirsing na jeziku.
Već se spustio i prvi mrak, pomračina je obavijala lepljiva prozorska okna poput ljubavnika, dok se napolju moglo čuti lajanje lutalica i mijaukanje posvađanih mačaka. Po koja psovka sa ulice doprla bi do sobe u kojoj su sada mirno dremali Tanja, Sanja, Tamara, Džordž i Fred. Becky nije bila tu. Prošla je kroz dugačak hodnik izlepljen zajedničkim slikama sa kojih su mahala vesela lica. Zastala je na trenutak da pogleda jednu sliku. Sa tankog komada polaroid-papira mahao je Oliver jednom, dok je drugom rukom zagrlio Becky oko struka. Smejali su se. Ta slika je bila snimljena poslednjeg dana Oliverove završne godine na Hogvortsu. Becky se trgnu iz razmišljanja i pođe dalje do kupatila. Bilo je skoro tri sata ujutro kada je odvrnula slavine velike kade na četiri šape, moleći se da se cevi Istočnog Londona nisu opet pokvarile, i gledajući sa olakšanjem toplu vodu kako počinje da puni kadu. Ubacila je u vodu na brzinu neke soli i tečnost koja je stvrala mehuriće, skinula se i ušla unutra. Kada je bila toliko duboka da joj je voda dopirala skoro do nosa, te je nehajno oduvala mehuriće. Dok je sapunjala kosu shvatila je da joj sutra predstoji prilično težak dan, stres na koji je čekala već više meseci. Ali njen mozak je pratio neku nejasnu logiku, možda je to bio instinkt? Vrata kupatila se naglo otvoriše na škripavim šarkama i unutra bez ikakve najave upade Frodo. Frodo jedva da ju je i pogledao onim svojim prodornozelenim očima. Stao je da baza unaokolo i s prezirom je odmerio njen nakvašeni čipkani veš na podu. Zatim je počeo da ga povlači šapom, verovatno pomislivši da bi gaće mogle da posluže kao udobna posteljina, ali ga je Becky preduhitrila ispruzivši ruku i izvukavši ih ispod njega: «E nećeš!»
Frodo je potom skočio na mesinganu ivicu kade, ispružio šapu i počeo da udara po mehurićima. Upitno ju je pogledao, to je bio znak da ga poprska. Frodo je svakako bio jedan vrlo tvrdoglav mačor, jedini iz svog roda mačaka koji je voleo vodu... Svaku vrstu vode. Njemu je bilo sasvim normalno da odvrne slavinu na sudoperi kada je žedan; više je voleo toalet od korpe za spavanje; bio je poznat po tome što je skakao u Hogvortsko jezero da dohvati svoju omiljenu crvenu, gumenu, lopticu. Umeo je da pliva protiv struje isto onoliko dobro kao i nekakav pas. Ali noćas – pre će biti- ovog jutra – Becky je bila isuviše umorna da bi ga sušila. Gurnula ga je sa ivice kade, izašla i obrisala se. U velikom mekanom bademantilu i sa peškirom obmotanim oko glave leno je otapkala do kuhinje i zagrejala vodu za nes kafu koju je nameravala da da svojim drugovima, nakon što ih probudi. Kazaljka 'Magičnog sata' koji je nabavila od Freda po 'najpovoljnijoj ceni' pokazivao je 'Vreme za Buđenje', pa je Becky uzela metlu i par puta udarila po plafonu prodravši se «BUĐENJEEE USTAJANJEEEE RADNI NARODEEE!».
Tamara je otvorila prvo jedno a potom drugo oko, da bi skupila snage da otvori oba oka, i pogleda oko sebe. Fred i Džordž su već bili na nogama i smišljali neko novo lukavstvo, Sanja se teglila dok je otvarala dvokrilni prozor, udahnuvši pritom «svež» Londonski vazduh pun automobilskih gasova, industrijskog dima, i prašine. Ipak, u vazduhu se osećalo leto. Vruća nes kafa pušila se iz šest velikih keramičkih šolja na drvenom, uglačanom stolu. Dok su ispijali 'okrepljujući kafeni napitak' uzbuđeno su čavrljali o susretu sa društvom i o Svetskom Prvenstvu koje je trebalo da počne sutra.
-Poglavlje 2-

Pošto je na površini mesec već izlazio, nije bilo vremena za gubljenje. Snejp je dohvatio preostali frape od koprive, i ispio ga u hodu. Na kraju ulice čekalo ga je dobro poznato lice. Drako Melfoj. Kako opisati Draka? Neki bi rekli vrlo okrutan, neki bezobrazan, neki drzak a neki prelep i popularan... Glavni problem kod Melfoja bila je upravo njegova inteligencija. Uspeo je da doskoči svemu što ga je do sada snašlo, svakom testu koji mu poture. Bacio je u rebus mnoge umove a mnogi su zbog njega otišli pravo u Bolnicu Svetog Mungosa buncajući. U svakom slučaju nije bilo sumnje da je Drako Melfoj čudo od deteta. 'Dete' je bila diskutabilna reč, pogotovo kada je mladi gospodin Melfoj bio u pitanju, sada je imao sedamnaest godina, i više nije uopšte izgledao kao dete, dete visoko metar devedeset i šest sa govorom jednog književnika i mozgom kakvog nobelovca. Ali zašto se neko tako brilijantan posvetio Mračnoj Strani? To je pitanje na koje može da odgovori samo jedan čovek. A taj uživa u ćutanju. Pored Melfoja juniora, stajao je i gospodin Melfoj Senior. Njegova duga ravna srebrnkasta kosa presijavala se na bledoj mesečini a u desnoj ruci čvrsto je stiskao svoj 'aristokratski' skiptar sa izvajanom mesinganom zmijom na vrhu. Tapkao je lagano nogom o pod. Pored Draka stajao je i još jedan krupniji čovek, na prvi pogled reklo bi se da je 'normalac'. Svaki iole normalan, običan čovek bio bi zapanjen kada bi čuo ovu grdosiju od normalca kako se dečaku obraća sa «gospodine» - ipak je ovo treći milenijum. Međutim, njihov odnos nije bio običan, niti su oni bili 'obični'. Snejp je sada bio na korak od trojice koji su ga čekali. Njegov pogled prelazio je od jednog preko drugog do trećeg, vraćajući se stalno na prvog. Snejp je kasnio, a patetična izvinjenja koja je mogao da izmisli teško da su mogla da poprave Drakovo raspolozenje. Ali to je bio samo njegov svakodnevni pesimizam. Ispod mrzovolje je tinjao tračak nade. Da li bi na ovom putovanju mogao požnjeti rezultate? Hoće li povratiti porodično bogatstvo? Da li će konačno pristupiti redovima Tamnog Lorda? Nije se usuđivao da se ponada.
-Izvinite što kasnim...- Snejp se trudio da zvuči što hladnije i ozbiljnije.
-Mhm... Dobro. Nemoj da se ovo ponovi, Severuse.- reče Drako dok se okretao ka strmoj uličici- Gde je On?
-On, gospodine?- upita Snejp dok se trudio da ne pokaze strah.
-Da. Onaj tvoj... Kako-se-zvaše... Oče reci mu.- Drako se okrete i pogleda u Lucijusa.
-Smatrali smo za shodno da se pojavi i godspodin Paterson.- Lucijus izusti kroz stisnute zube.
-Ah, da... Paterson... Paterson, on će nas čekati tamo.- reče Snejp brišući rukavom graške znoja sa čela.
-Kod stadiona?- upita Drako.
-Da. Da...-reče Snejp uplašeno pogledavši u Draka a potom i u njegovu 'gorilu' od telohranitelja.
-Vrlo dobro.- reče Drako približivši se kamenoj statui Kupidona koja je izbacivala mlaz vode, i izgledom vrlo podsećala na normalske 'fontane'-Dakle. Hoćemo li?
Lucijus, telohranitelj, i Snejp priđoše fontani. U istom trenutku sva četvorica uhvatiše jednu od Kupidonovih strelica.
Drako otrese prašinu koja se stvori na odeći uvek kada se putuje 'teleportacionim ključevima'. Lucius se osvrtao da vidi je su li na pravom mestu. Snejp je teško disao. Sve ovo nije mu slutilo na dobro...Već je jednom bio pod pokriljem Tamnog Gospodara, i jedva se izvukao. Oko njih divlje su rasli zakržljali hrastovi koji su pod bledom mesečinom menjali boju od krvavo-crvene do purpurne. Miris leta koji se širilo svuda naokolo ispunjavalo je vazduh opasnošću. Sam predeo oko stadiona kao da je nešto iščekivao, nešto što je predskazivano hiljadama godina. Nešto što će se upravo ove godine dogoditi. Kada je tama postala dublja, između drveća koje se protezalo duž ivice vode pojavila se jedna neprimetna prilika. Preko ramena je nosila nešto što je pocećalo na metlu. Žurno se primicala skupini Melfojevih.
-Kasniš!- reče Drako kada se prilika potpuno približila- Mrzim kada ljudi kasne!
-Mali: skrati jezik!- nepoznata prilika sevnula je svojim ledenim zmijskim očima.-Neće neki dripac da govori Smrtožderu kako kasni!
-Ne...-nastavio je Drako sa drskim podsmehom u glasu- Ali moj telohranitelj bi vas mogao ubiti na sto različitih načina, pre nego što biste uspeli i da podignete štapić! Mada sam siguran da bi jedan bio sasviom dovoljan...
Smrtožder je sada izgledao prilično prestravljeno. Drako je i inače imao takav uticaj na ljude. Bledi dečak koji govori s autoritetom i rečnikom moćne, odrasle osobe. Paterson je već čuo za ime Melfoj – a ko još i nije u svetu modernih čarobnjaka? Ali mislio je da će raditi sa Melfojem Seniorom, a ne sa ovim dečakom. Mada reč dečak teško da je opisivala tu visoku, neveselu individuu. A i taj normalski div, telohranitelj. Bilo je očigledno da bi tim mamutskim rukama mogao da slomi čoveku kičmu kao grančicu. Paterson je počeo da razmišlja da nema tih galeona na svetu za koje bi vredelo provesti ijedan minut više u ovom čudnom društvu.
-Želim jednu uslugu od tebe.- reče Drako –Želim da kažeš svom Gospodaru da je njegov naslednik i sluga stigao i da sada čeka svoju nagradu.
-Baš tim rečima... gospodine?- mrsko, kroz zube procedi Paterson.
-Da. – Drako se nasmeja.
-A moja nagrada?- upita Paterson sevajući očima čas na Draka čas na njegovog oca Lucijusa, a onda na Snejpa.- Smrdljivko, obećao si mi nagradu!
Snejp uzdrhta ali Drako se nasmeja.
-Dobićeš nagradu: poklanjam ti život. I pripazi na jezik da ti nagrada ne ode dovraga. Jel to jasno?- reče Melfoj hladnokrvno a potom pogleda u svog gigantskog telohranitelja.
Paterson je proskičao poput zmije a potom se okrenuo i mrzovoljno otišao.
Tišina je ponovo ispunila vazduh. Iz visokih i širokih obližnjih krošnji čuo se huk sove. Noćne grabljivice. Drako pokaza na osvetljenu siluetu par stotina metara od njih.
-Eno ga stadion! I oni glupi logoraši... Oče, gde ćemo se smestiti? Ne misliš valjda da ću pristati da spavam u šatoru?- reče Drako skoro podrugljivo.
-Ne. Naravno da ne. Kampovanje odista ne dolikuje jednom Melfoju.- Lucijus povi donju usnu u arogantan osmeh- Ali galeoni sve sređuju: čeka nas apartman u blizini stadiona.
Drako se osmehnu. Mozda je njegov otac i bio glup za neke stvari ali je svakako znao kako da ga oraspoloži.