понедељак, 18. јануар 2010.

-ZATVORSKI PACOV-


3

ZATVORSKI PACOV


Plavetnilo noći je polako počelo da bledi nebom kao najava da uskoro dolazi zora krvavih, trakastih oblaka i pokolebljivog crvenog sunca. Kada je nebo poprimilo boju zrele breskve, već sam bila u svojoj sobi na vrhu najvišeg tornja i zatezala svoj oklop. Natukavši vizir na glavu pomalo umorno siđoh niz stepenice. Mač, ispran i očišćen od stražareve krvi klatio mi se u desnoj ruci dok sam u levoj držala koplje. Bilo je opšte poznato da sam se uvek borila bez štita koji mi je svojom težinom samo smetao. Umela sam vešto da izbegavam udarce te mi stoga nije ni bio potreban. Dok sam se kretala ka ocu i Aramilu razmišljala sam o čudnom sinoćnjem razgovoru. Ali to nije moglo biti istina! Moja strina nikada ne bi bila u stanju da učini tako nešto. Ona me je... volela... Bar sam tako mislila. Kada sam došla do oca i Aramila primetila sam kako otac odmahuje glavom žustro a mladić sa divljenjem sneno priča o nekom događaju. Pošto me je zanimalo sve ono što je vezano za Aramila zastadoh da čujem. Kada sam stigla niko se nije potrudio ni da me primeti a kamoli otpozdravi. Otac me je izgleda ignorisao, a Aramil je bio isuviše ponešen svojom pričom.

-Ali da li ste sasvim sigurni da nemate baš nijednu takvu dvorsku damu?- Aramil uzbuđeno upita.

-Kakvu? Ne! Jedina dvorska dama ovde je matora pralja.- Kralj se zasmeja svojim životinjskim, svinjskim grohotom. Pralja mora da je imala najmanje oko sedamdeset godina. -Pa dobro kako je izgledala ta tvoja dvorska dama?

-Vidite, nisam uopšte siguran da je to zapravo bila dvorska dama, zapravo možda je bila i vila, ili nimfa, ili tako nešto... Kože bele kao sneg i divne duge kose koja se bakarno i zlatasto presijavala na mesečini. Ništa drugo, nažalost, nisam uspeo da saznam ni da vidim.- nastavi Aramil zaneseno ne shvativši sarkastiku u kraljevom glasu.

-O, nemoj mi reći da ti veruješ u te budalaštine! Još će ispasti da imamo aveti u zamku!- Kraljev smeh poče se polako pretvarati u gnev.

-O, ali aveti postoje! Nisu gluposti!- Aramil uskliknu -A ova je bila lepša i stvarnija od bilo koje druge koje sam video.

-U mom zamku nema duhova!- ljutito se obrecnu kralj. -Mora da si bio pijan, dečko.

Nije mi dugo trebalo da shvatim o čemu je Aramil pričao. Naš večernji susret nije bio nimalo prijatan i vrlo bolan za mene. Još uvek su me pekle ogrebotine bagrema. Zakašljah se i dubokim glasom otpozdravih oca i brata kako bih zaustavila svađu koja je bila na pomolu.

-'Bar dan.

-Lep dan.- Aramil se odjednom stiša i otpozdravi.

-...Za umreti!- Dodadoh ja izvadivši mač iz korica.

-Vidim da si spreman rođače.- reče Aramil veselo me potapšavši po ramenu. Pogled mu je bio pomalo mutan, kao da ga je još uvek mučilo pitanje bez odgovora. Poželeh tada, kao i mnogo puta posle toga, da skinem vizir sa sebe i bacim mu se u naručje umesto odgovora. Ali uvideh da to nije najbolje rešenje.

-Dakle sa kim ću se prvo boriti?- upitala sam namćorasto. Mogla sam jednom rukom da pobedim celu očevu gardu, i on je to dobro znao. Zbog toga je bio smrknut od ranog jutra. Bilo je to kao dobiti bitku bez napora, više čin moranja nego htenja. Kako bih se glupo osećala posle svake pobede, znajući da nema onoga ko bi mogao da ukrsti sečivo sa mnom i izađe iz bitke kao pobednik.

-Prvo ćeš se boriti sa pomoćnim zapovednikom moje garde. Samo ne znam šta će ti taj oklop!- sujetno reče otac dok mu se pakost razaznavala u glasu, slatkorečivo nastavi, kao da je ovo bilo uživanje za njega.- Ove godine pravila su se promenila, Jordriče. Borićete se bez zaštitne opreme.

Kako je to samo bilo pakosno sa njegove strane! Bilo je i više nego očigledno da je najviše od svega želeo da vidi svog glupog, nepristojnog sina mrtvog, ili barem unakaženog.

-Idi sada i skini taj beskorisni oklop. Tvoj protivnik će te ovde čekati kad se vratiš. I Jordiče...- reče kralj otegnuto.

-Da?- tupo zapitah.

-Požuri!- kralj podviknu i zlobno se iskezi.

Bio je nestrpljiv da me vidi kako ginem. Mora da je nešto smislio. Dok sam skidala oklop i prikačinjala kosu ispod šešira pokušavala sam da otkrijem njegov sujetni plan. Svejedno, mogu se boriti i bez oklopa, jedna ogrebotina manje ili više neće mi mnogo značiti, ali neću odustati od pobede.

-Barem ume da se bori...- Čula sam kada je jedan od takmičara rekao drugom. Nisam ga mogla prepoznati samo po glasu, a pogled mi beše zauzet, titrao je na rukama mog protivnika. Njegova psovka, promrmljana u bradu, natera me da pažnju ponovo posvetim borbi i da se skoncentrišem na zveket mačeva. Izgleda da je ovo bila neka novopridošlica u Gardi.

-Ubio si mi brata!- reče on besno urlajući. U dvoboje i turnire nisu trebala da se mešaju osećanja i emocije jer je onda bio zagarantovan neuspeh. Čovek lako pogreši kada plane. Sada su mi se kockice složile u glavi, ovo je verovatno bio brat stražara koga sam sinoć lišila života jer je ubio mog pantera.

-Ah da... ’’Vrela krv a malo prostora’’!- odsečno odgovorih na šta se njegov gnev još više razbukta.

Zablistala sam još prvi put kada sam mač uzela u ruke, pa nije trebalo da pretpostavi kako će moći da izađe iz bitke ponosan sa svojom maskom hrabrog osvetnika. Vežbe su bile vežbe a dvoboji prava bitka. Možda je moj protivnik imao dosta vežbi ali ja sam imala dosta surovog životnog iskustva. Znam kako je to osetiti ukus krvi u ustima i osetiti kako se nečiji oklop lomi a oštrica mača seče mlado meso poput sira. Tokom vežbi namerno mi se dešavalo da zaboravljam pokrete, kako bih zavarala ostale takmičare i očevu gardu, želela sam da me podcene, jer kada te ljudi posmatraju kao budalu nisu svesni kakvu opasnost bi mogao da predstavljaš, zato spuste gard. Zar je bila moja krivica što je i ovaj siroti čovek bio nasamaren? Bilo je bezobrazno od njega to što me je podcenio, ali to je bilo njegovo prosuđivanje, njegova odluka. Mislio je da će se dobro provesti skrativši zaostalog kraljevog sina za glavu.

-Klanjaćeš se ti predamnom!- uzviknu gardista dok je zamahivao mačem.

-Ne klanjam se pred svinjama!- uputih mu sladak osmeh dok istovremeno nespretno trznuh mačem u naizgled nemoćnom pokušaju da dočekam njegov smrtonosni udar. Delovalo je prilično loše za njega kada mi je to pošlo za rukom. On zareža i zamahnu preko glave, pogrešno procenivši kako neću moći da mu zadam udarac i dočekam svojim sečivom njegovo pre no što mi odseče nešto bitno - kao na primer glavu.

Aramil oštro, uz pomoć dva prsta, zviznu, čim vrh mog mača sevnu preko gardistinog nabreklog trbuha, ali ipak je moje sečivo zaustavilo njegov mač. U pravoj bici on bi bio mrtav. A da me je taj udarac pogodio, da sam bila samo malko sporija, svejedno što je samo turnir, želja moga oca bi se konačno ispunila i ja bih bila pokojna. On je, iako je obilato krvario, želeo da nastvi; kada ga blago pogledah u oči videh da u njima tinja bes. Mogla sam da čujem negodovanje svog oca koji je sedeo na tribinama i posmatrao turnir. Verovatno je obećao ovom sirotanu da će njegovog mrtvog brata odvesti nekom odličnom kleriku, ili makar mu dati neku novčanu nadoknadu. Ljudi su bili tako alavi za zlatom koje je od kad je sveta i veka zlobno zveckalo u prepunjenim kesama.

-Dobra borba.- iskreno rekoh, načinivši korak unazad i pustivši da njegov mač sklizne sa vrha oštrice mog. -Bila je to dobra borba. Zar ne Aramile?

Aramil je izgledao pomalo zabrinuto.

-Izgleda da ćemo se ogledati u finlnoj borbi Jordiče.

-Neka najbolji čovek pobedi.- nežno se nasmeših, što je bio veliki propust, jer se to svakako nije očekivalo od mladog kraljevića. Aramil se okrete i ode zabrinut.

Sa nestrpljenjem i uzbuđenjem sam očekivala sumrak jer je u sumrak trebalo da se odigra finalna borba. Samo ja i Aramil. Neko od nas dvoje će naravno pobediti, a to sam silno želela da budem baš ja. Žarko sam želela da mu pokažem koliko sam dobra sa mačem, da sam čak i od njega bolja, da ga zasenim barem na trenutak. Dlanovi su počeli da mi se znoje kada sam ugledala uspavano crvenkastopurpurno sunce koje je zalazilo za krošnje drveća dubokih šuma zapadno od zamka.

Ugledala sam visoku figuru mladića koji se usporenim korakom kretao ka meni. Kad je sasvim prišao, Aramil skloni svoju meku i sjajnu bledo-zlatastu kosu iz očiju i prostreli me pogledom.

-Nadam se da znaš šta radiš.- reče on nesigurno pomalo strepeći.

Nisam razumela taj njegov čudni strah. Kao da se plašio da će me povrediti, ili da će sam pasti povređen. Pokušala sam da mu udelim osmeh pun poverenja ali on je već izvukao mač.

-Hajde da završimo s ovim.- reče Aramil samouverenim glasom i isuče mač.

Borba je počela, hitro sam odskakala od zemlje kako bih izbegla svaki njegov udarac ili bar blokirala. Bio je mnogo snažniji od mene, to sam mogla da procenim. On se preznojavao, graške vrelog znoja koji ga je oblivao su se slivale niz njegove, nalik isklesanim, crte lica. U glavi mi je odzvanjao zvonak zvuk naših sečiva kada bi se ukrstila. Mačevi su polako počeli da nam varniče od siline udaraca. Jedva sam se držala na nogama, pred očima mi je bio samo Aramilov lik iskrzan i isprekidan hitrim pokretima naših mačeva. Jedva sam uspela da odbijam njegove udarce, a ni on nije bio sasvim ravnodušan na moje napade. Dobro sam ga namučila. Jer u borbi nisu bila važna pravila već samo pobeda. Pobeda je bila najvažnija. Želja za pobedom i za dokazivanjem gorela je u meni poput nemirne buktinje. Želela sam da odustanem ali onda mi je Aramilov čist, smiren i zvonak glas davao podstreka da nastavim. Borila sam se protiv njega zbog njega, i ujedno se smejala tom paradoksu. Medaljon moje majke je goreo od moći oko mog vrata. Ja sam bila poslednja amazonka, dominantna ženka. Morala sam da istrajem. Morala sam da pobedim. čuli su se tupi udarci čelika i naše usporeno teško i isprekidano disanje. Ni on ni ja nismo imali nameru da odustanemo. Onda mi je pogled odvukla figura ispijene, mršave starice koja je sedela odmah do kralja i nešto mu šaputala na uvo. Moja strina. Da li je zaista bila istina da ona želi da me uništi? Osetih se iznevereno i izgubljeno, kao da sam naposletku počela da gubim u nekoj igri koja mi je odnela puno truda i vremena, a moj protivnik pobednički napustio polje. Maleficia je nešto šaputala kralju. Sasipala je svoje otrovne reči pravo niz uho u očev mozak. Lice joj beše tužno, ali upozoravajuće me pogleda. Kada je videla da sam primetila njen pogled, pažljivo ga uputi ka očevom pomoćnom čarobnjaku koji je nešto žurno pisao na ovčjoj koži. Sada sam bila sigurna da je moj mladi šumski prijatelj govorio istinu. I ta otrovna žaoka istine odagna iz mene svaku sumnju zaslepivši me na trenutak besom, nisam videla Aramilov mač koji je jurišao ka mojoj glavi. On je očekivao da ću se pomeriti, da ću ga blokirati, da ću makar vrisnuti i baciti se na zemlju. Ali ja sam samo tužno i tupo zurila u tribine, tupa od bola koji je počeo da vri u mom srcu, i neke čudne gorčine koju sam osećala prema svojoj strini. Ona je ubila moju majku. Ona je... Aramil nije mogao a zaustavi svoj mač na vreme.

-JORDIČE PAZI!- povikao je i odgurnuo me je drugom slobodnom rukom, zaradivši pritom malo veću posekotinu na ruci. Ja sam uz tup udarac tresnula o prašnjavu, isušenu zemlju. Aramilov mač me je malkice zakačio negde u predelu rebara. Osetila sam oštar bol, a zatim i zaslepljujući umor. Osetila sam blag povetarac po temenu. U trenutku kada sam pala na zemlju šešir mi se skotrljao sa glave a duga kosa je slobodno pala. Ležala sam tako na kosi koja mi je prekrivala dobar deo lica i tužno vijorila oko mene poput neke gubitničke zastve. Otvorila sam usta da bih što dublje udahnula vazduh, a onda sam opet osetila probadajući bol u predelu rebara. Pokušaji da ustanem bili su bezuspešni: nisam imala dovoljno snage od borbe i primljenih udaraca. Podigoh pogled i kroz pramenove svilenkaste kose mogla sam zamućeno da vidim kralja i ljude na tribinama. Iznenada onemeo, otac me je užasnuto gledao. Aramil beše pametniji. Lice mu ozari prijatan ali slabašan osmeh, kao da mu je bilo beskrajno drago što me ponovo vidi, čak i pod ovim užasnim okolnostima.

-Majku mu!- glasno opsova Haldun, konjušarev sin, i moj nekadašnji prijatelj.

Maleficia je nešto vikala, a onda su se začuli kraljevi povici:

-Šta si učinila sa mojim sinom?! Gde je on veštice?! UHVATITE JE! STRAŽA! UHVATITE JE! U TAMNICU S NJOM! U TAMNICU S NJOM!

Neka nepojmljiva snaga me je pridigla na noge, i dobila sam energije da se borim do kraja, tik uz mene stajao je Aramil, i za divno čudo pokušavao da me odbrani od stražara. Dobila sam još veću želju da istrajem i pobegnem. Uspešno sam odbijala stražare i odbacivala ih od sebe, divlje sam mlatarala mačem a onda boje počeše da mi se mute pred očima. Jasno sam videla moju strinu koja je nerazgovetno šaputala i mahala rukama ispred mene. Pala sam... Sve je tako tamno.

***

Strinina magija me je ostavila da u mrklom mraku ležim potrbuške na hladnom, vlažnom kamenom. Pokušah da se rukama pridignem, ali osećala sam neki pritisak na leđima i glavi, kao da se cela tavanica sa sve nebom, obrušila na mene. Jedva sam smogla snage da podignem glavu. Ruke su bile pritisnute pod mojom težinom i nisam mogla da ih izvučem ma koliko se koprcala i migoljila. Uhvatila me je panika i počeh žestoko da se koprcam naspram kamenih zidova koji su me učaurili kao soć u pčelinoj košnici. Ispustih krik očaja ali nije bilo nikoga da me čuje. Tvrdoglavost je izbledela, i prestala sam sa uzaludnom borbom i koprcanjem protiv okova. Boje su počele da se vraćaju u um. Glatki kamen pod mojim šakama poče da blista crveno i zeleno, daleko sjajnije od slabašnog svetla koje su bacali kristali utisnuti u samu stenu od koje je bila stvorena tamnica. Svetlo beše toliko jarko da sam posle jednog trena morala čvrsto da zatvorim suzne oči. Počelo je da mi se vraća i čulo mirisa. Prvo što sam osetila bio je ustajali, ubuđali vazduh tamnice na kome su živeli pećinski crvi i zatvorski pacovi. Bila sam u tamnici sa čije je kamene, mračne, tavanice kapala prljava, zelenkasta tečnost. Sluz. Paučina je visila po zidovima a jedino što se čulo bilo je šuškanje slame u daljini, kapanje vode sa tavanice o hladan kameni pod i cičanje slepih miševa zakačenih i skrivenih u kupolastoj tavanici. Onda mi se vratio i osećaj bola, utrnutost je prestala i jauknula sam na goruće probadanje koje se širilo iz krvave rane na mom levom rebru. Ali bilo je nešto još gore od tog skoro nepodnošljivog fizižkog bola. Osećala sam samo prazninu u duši, i došlo mi je da zaplačem zbog tog gubitka. Strina me je izdala, živela sam laž. Kada sam se trznula lanci su zazvečali. Jednom ili dvaput ponovo me obuze bezumni strah od toga što su mi obe ruke prikovane, ali kada je panika prošla ostavivši me da oznojena drhtim u tami, opet nije ništa drugo ostalo no da nastavim da se migoljim i da proklinjem dan kada sam rođena. Dugo vremena sam se time mučila pre nego što naposletku priznah poraz. I tako sam mlitavo ležala oblivena znojem. Beznadežno, svim silama, nagnuh se udesno i trznuh ruku. Ništa. Kroz sićušni prozor visoko uklesan u stenovitom zidu dopiralo je malo svetlosti, ali prozor nije nimalo pomogao da se raščiste isparenja ustajale slame, vlažnog, trulog kamenja, buđi i pacova. Taman kada sam navikla oči na tminu, crvena i zelena kristalska svetla koja igraju, kroz zatvorske rešetke ugledah neko malo svetlašce koje se spuštalo niz hodnik i kretalo ka mojoj ćeliji.

Nisam mogla da se maknem dalje od poda pošto sam bila prikovana lancima za debele klinove pobijene u zemlju, ali uskoro ugledah belinu dobro poznatog lica koje se prislanjalo na rešetke od teških gvozdanih vrata.

-Istina je zar ne?- prošapta on. U glasu mu se više osećala nada no sigurnost.- Sve ove godine si se samo pretvarala. Mislio sam da je možda tako, ali nisam znao zasigurno.

Neko vreme me je samo gledao kroz rešetke a ja nisam znala kako to da mu objasnim a da ne zvučim glupo i melodramatično.

-Aramile, žao mi je.- rekoh tiho. -Žao mi je što sam morala da te lažem.

-Šššš...- ućutkao me je.- Ne bi trebalo da budem ovde. Osmehnuo se, što mi je dalo snage da mu uzvratim stidljivim osmehom.

-Moramo da krenemo iz ovih stopa.- prošapta on.

-Ja... Ja moram da ti objasnim.- rekoh pokunjeno dok sam pokušavala da se uspravim u sedeći položaj, uzalud.

Nešto kliknu u vratima poput starog zardjalog ključa i teška vrata se sa škripom otvoriše. Aramil hitro upade u tamnicu. Ruka mu je bila povijena od lakta do zgloba ali sve ostalo na njemu izgledalo je sasvim uredu.

-Samo se malo izmakni, ako možeš...- reče on blago dok sam ja pogledom prelazila po lancima kojima sam bila okovana.

-Klin koji drži šarku.- Uzdahnuo je Aramil i izvadio svoj lovački nož iz opasača.

-Ah.- buljila sam u šarku prilično dugo pre no što Aramil oprezno, pazeći da me ne zakači, lagano iz šarke koju je pridržavao ivicom noža izvadi stari, debeli, zardjali klin. To mu je potpuno upropastilo sečivo. Pošto klin više nije držao lance oni skliznuše sa šarke i ja se nekako otpetljah sklonivši ih u stranu. Razmrdah šake krcnuvši zglobovima i rastegnuvši prste. Jedva sam ih osećala.

-Treba da ti objasnim...- podigoh pogled u njega ali on me uze za ruku i povuče za sobom.

-Biće kasnije vremena za objašnjenja, prvo treba da odemo neprimećeno. Imaš li ideju gde bismo mogli da pobegnemo?- Aramil se okrete kao da je zaboravio da me je i dalje držao za ruku. Ja se zateturah, pokušavši da držim korak sa njim, pa me on bez reči obuhvati jednom rukom oko struka i podiže, ponevši me brzim korakom uz stepenište. Sem brzine kojom smo grabili napred to je trebao da mi bude podsetnik koliko je Aramil snažan.

Kada je stigao do štala lagano me je spustio na zemlju. Nismo govorili niti sam pokušala da opravdam svoje postupke i obrazložim razlog zbog koga sam se skrivala iza maske Jordika varvarina sve ove godine. Čula sam Gvaulovo glasno i zadovoljno rzanje, bio je već osedlan, kao i vranac koga sam prvi put videla prošle noći.

-Mislim da bi bilo bolje da napustiš zamak pre nego što gardisti i stražari otkriju da te nema.- Jordrik se osmehnu i pomazi Gvaula.

-Zašto? Zašto si me spasao?- upitah ga zbunjeno.

-Zato što znam kakav je kralj i takođe znam šta ovo znači. Tetka kraljica ga je imala, primetio sam ga još dok sam bio mali... Ti jesi naslednica sve ove zemlje, princezo. A ja poznajem kralja. U onoj tamnici čekala bi pogubljenje u zoru. Zar da takva devojka strada pod dželatovom sekirom? Zaslužuješ bolju smrt, princezo.- reče Aramil pomalo se zacrvenevši i huknu.- Znaš li gde ćeš?

Trebao mi je trenutak da odgovorim na postavljeno pitanje. Prvi put da me je neko oslovio sa ''princezo'', prvi put da sam zaista bila žensko pred očima drugih ljudi. Zatim mi pogled nemarno pade na svoje prnje. Poderane isprljane pantalone, i nago telo ispod izgužvane, krvave i pocepane košulje. Rana je stala sa krvarenjem ali mi je bol i dalje razarao utrobu. Ruke su mi smrdele na usirenu krv gardista koje sam ubila ne bih li uspela da pobegnem, a od oružija nisam imala ništa. Mač i noževi su mi očigledno bili oduzeti nakon gubitka svesti. Vrat mi je bio zaprljan i poprskan kapljicama skorele krvi dok su oči bile natečene, vodnjikve i mrljave od plakanja. Kosa je, kao i obično bila duga, divlja, neukrotiva i raščupana, ovog puta slepnjena u pramenove od liptanja tuđe krvi. Jednom rečju nisam ličila ninašta... Kako me je odjednom bilo sramota! Zar Aramil takvu da me vidi? Stid se iz srca popeo do obraza i zažario ih uprkos bledilu mog umornog lica.

-Mislim da znam.- odgovorih pomalo odsutno.- U šumi imam prijatelja koji će mi, nadam se, pomoći. Ali pre toga moram da uzmem neke stvari iz svoje sobe.

Bacih još jedan beznadežan pogled na svoje pocepane krpe.

-U redu.- Aramil coknu jezikom.- Gde se nalazi tvoja soba?

-Vitražni prozor najvišeg tornja u zamku.- istrtljah brzo dok sam posmatrala kako Aramil pozva krikom svog sokola, i poče da upire prstom ka kuli. Zabezeknuto i bez daha sam posmatrala kako soko razbija prozor i počinje da donosi sve stvari koje je mogao da ponese iz sobe. Za tili čas ispred mene se stvorila hrpa mojih nabacanih korisnih i beskorisnih stvari. Pokupih nekoliko haljina i prebacih ih preko Gvaula učvrstivši ih pritom konopcima. Sa gomile stvari uzeh svoja dva mača i jedan tanki rapier kao i nekoliko manjih noževa. Aramil me je posmatrao bez reči a njegove oči su zračile tugom.
-Mislim da bi trebalo da pođem sa tobom.- nespretno reče kada sam se spremala da uzjašem Gvaula.

-Ne. Ne bih mogla da te izlažem tolikoj opasnosti.- odmahnuh glavom odlučno.- Bolje ostani ovde, bar dok se ne raščisti moj beg, a onda kada bude bilo sigurno možemo se naći negde.

Aramil je dugo i zbunjeno ćutao a potom klimnu glavom.

-U redu. Ako mi jedno obećaš.

Okrenuh glavu ka njemu začudjeno.

-Bilo šta.

-Udaj se za mene.

Oči su mi se razrogačile od šoka i uzbudjenja i kada sam smogla snage da dodjem do daha nisam mogla ništa da kažem. Samo klimnuh šeprtljasto glavom i brzo ga zagrlih. Ubrzo potom sam čula neke glasove.

-Kraljevi stražari! Bolje požuri da se vratiš u sobu pre nego što primete da te nema.- prošaptah užurbano i uzbuđeno. Naskočih na konja i povukoh uzde. Prsti su mi se grčili oko crne snažne grive dok sam snažno šljapkala Gvaula po sapima. Iza mene su ostali glasovi stražara i Aramilov plačan molećiv pogled pun ljubavi, vernosti i požrtvovanja. U jednom trenutku mi ga je bilo čak i žao. Svi koji su me voleli prekratili su sebi živote. Baš svi. Počevši od moje majke pa preko Gareta. Gvaul je još uvek bio živ. Na svu sreću, čini mi se da je jedini mogao da razume suze koje su orošeno padale na njegovu divlju, usplamtalu grivu. Više nisam mnogo marila za bol koji je stvaralo povređeno rebro...

Нема коментара:

Постави коментар