среда, 8. јун 2005.

-POGLAVLJE 8-

Kazaljke velikog, baroknog, zidnog sata u grifindorskom dnevnom boravku pokazivale su tačno jedanaest časova i trideset minuta. Još samo trideset minuta do ponoći. Grifindorski boravak je bio neuobičajno pun za ovo doba noći, pet osoba su vodile «ozbiljnu» raspravu.
-Idalje mislim da je to glupost! Šta ako te... šta ako te povredi?!- Ron je urlao izbezumljenog izraza lica gledajući u Becky.
-Rone... Znaš na koga mi sad ličiš?- reče Becky prestajući da glanca krpicom svoj štapić. Ustala je sa fotelje i šapnula Ronu nešto posle čega je počela da se neobuzdano kikoće. Ron je pomalo pocrveneo, a njegovi obrazi su pritom dobili vatrenu boju njegove polu-duge kose.
-Ali... ja se samo brinem. Jel si sigurna da nećeš da i ja pođem tamo? Čisto da ti se nađem ako bude bilo, ovaj, nekih tehničkih problema. A?- Ron zabrinuto pogleda u Becky.
-Ne, Rone.- Becky odmahnu glavom premeštajući štapić iz ruke u ruku i stiskajući usne- Ti si jedan zaista drag dečko, jedan divan mladić i odan prijatelj... Ali ne mogu ti dozvoliti da pođeš sa mnom. Dobro znaš da su dozvoljena samo tri 'svedoka' sa svake strane. Što se Parkinsonine strane tiče sigurna sam da će se tu naći Petilova, Čo i Lavander. Što se moje strane tiče podržaće me Tanja, Sanja i Tamara. Mislim da će to biti sasvim dovoljno. Zar ne?
-Da... dobro kako god ti zeliš...- reče Ron dok mu je lice poprimalo boju zrelog paradajza zbog malopre izrečenih komplimenata kao što su 'dragi dečak' 'divan mladić' i 'odan prijatelj' –Pa onda dobro, želim ti... ovaj puno sreće! Sredi te alapače.
Čudno je to kako Ron nikada u zivotu nije sebe smatrao mnogo hrabrim. Te noći promenio je mišljenje, nešto ga je nateralo da prisloni usne uz Beckin obraz i da joj poželi uspeh na predstojećem dvoboju.
-Hvala.- osmehnu se Becky dok je posmatrala kako se Ron odaljava ka muškoj spavaonici. –Veruj mi, ovu noć neće lako zaboraviti!
Kazaljke teškog ukrašenog sata su se poklopile i začula se tiha i prigušena zvonjava.
-Pa... mislim da je vreme.- reče Becky tiho. Sanja je ustala sa troseda, a Tanja i Tamara su učinile to isto.
-Je si li ga donela?- Sanja upita zagonetno.
Umesto odgovora Becky se približi levom zidu boravka. Primaknuvši svoje duge i vitičaste prste oslikanoj tapiseriji na kojoj su srednjovekovne veštice i čarobnjaci lovili skrivalicu, pokucala je blago dvaput a sa usana joj skoro nečujnim šapatom prokliziše reči «Fortuna Nefas». Jedna pločica ispod tapiserije se okrenu blago skliznuvši u stranu. Sada se umesto jednog dela tapiserije (onog na kome je bila prikazana skrivalica) nalazila naizgled tamna praznina.
-Lumos.- prošapta Becky a na njenom se štapiću stvori plavičasto-bela svetlost koja obasja unutrašnjost tajne pregrade. Sada su se mogli nazreti obrisi par predmeta koji su bili skriveni u pregradi. Becky se osmehnu zavukavši ruku u pregradu. Niz njene tanke prste skliznu lagani, prozirni zelenkasti materijal. Bio je hladan i gladak poput krljušti i mekan i gizdav poput najfinije svile.
U drugim rukama, uz štapić joj se obre komad presavijenog pergametna. Tamari se ote uzdah oduševljenja propraćen glasnom psovkom.
-Svetog mu sranja!- Tamara nije mogla da prikrtije čuđenje- Odkud za ime sveta to tu?!
Becky se ponovo osmehnula, i kucnuvši po tapiseriji tri puta «Culpa Malum» jedna od poluga se okrete i skliznu natrag na svoje mesto. Tapiserija je ponovo izgledala netaknuto.
-Misliš za pregradu?- upita Becky dok je napeto gledala na sat.- Pregradu sam otkrila još prošle godine, kada sam čamila u boravku posle uspešne utakmice, pomislila sam da se simbol «Skrivalica» ne koristi samo u kvidiču, pomislila sam da bi to bilo idealno mesto za tajnu pregradu, malo sam procunjala po biblioteci uz sveopšto negodovanje madam Pins. Slučajnost... Ipak dobro mi je poslužila. Ali nemamo sad vremena za razgovor, ne želim da Pensi pomisli da se neću pojaviti.
Becky jednim pokretom ruke prebaci veliki ogrtač preko sve četiri. Portret se pomeri u stranu, dok je dama sa portreta glasno hrkala.
-Lumos!- prošapta Becky zaogrnuta nevidljivim pokrivačem. Sada je ispred sebe imala jasno vidljivu 'Banditovu mapu'.
-Bokca mu! ODKUD T...- Tamara još jednom htede da glasno opsuje ali je Sanja «diskretno» nagazila.
-Pst!- prošapta Sanja uprevši kažiprst u jednu tačkicu na mapi iznad koje je bilo ispisano mastiljavim slovima «Severus Snejp»- Zar zeliš da nas Snejp ili Filč uhvate?!
-Aaa da da...- prošapta Tamara klimnuvši glavom.
Tiho su se spuštale niz stepenice pokušavajući da prikriju svoju nespretnost. Becky je bila užasno smotana, pogotovo u napetim situcijama kao što je bila ova. U jednoj ruci je držala mapu, a u drugoj, zgrčenoj i izdignutoj svetleći štapić. Tamara i Tanja su pridrzavale nevidljivi ogrtač sa strane.
Becky se ugrize za usnu.
-Do vraga!- prošapta namrštivši se dok je pokazivala tri stativne tačkice na banditovoj mapi. –One su već stigle...
Prošli su neopazeno pored Filča i gospođe Noris, iako je mačka zastala na trenutak da pogleda pošto joj se hitar (i pomalo čujan) hod osoba pod nevidljivim ogrtačem učinio sumljivim. Ipak, neprimetno su se sikrali iz zamka. Ulazne kapije zamka nisu bile zaključene tako da su bez većih poteškoća stigle do jezera. Čim je videla kako se Pensi unezvereno poput divlje zveri šetka gore-dole, i smeje sa svojim «drugaricama», Becky zbaci ogrtač tako da su se četiri grifindorke sada jasno nazirale pod srebrnkastom mesečinom. Blagi snopovi mesečine prelamali su se po mirnoj i hladnoj površini jezera. Noćni mir remetio je samo užasan smeh jedne sliterinke, revenklovskog tragača Čo Čang, i dve maturantkinje iz grifindora.
-Ohoho... vidi, vidi- reče Pensi uz sarkastičan osmeh- Pa ko nam se to pojavio? Četiri mamine uplašene devojčice. Zar nije vreme da budete u krevetu? Ili kasnite zato što ste prvo morale da presvučete pelene?
Pensi je dobijala podršku (smeha) od njena tri svedoka. Becky ovo nije smatrala smešnim, ni duhovitim, a po izrazima lica Tanje, Sanje i Tamare, moglo se pretpostaviti da ni one nisu shvatile «šalu».
-Štedi vazduh Pensi: Trebaće ti.- Becky je grčila šake u pesnice dok su joj se oči skupljaje kao kod zvečarke koja se sprema za napad.-Ili možda bolje da ti odmah skratim jezik? Ali ne brini, ako se mrštiš zbog toga što planiram da ti skratim jezik, ionako se Drako nikada ne bi ljubio sa tobom! Šteta nećeš više moći da ga zadovoljavaš klečeći.
Becky se nije smejala ali su joj se usne same razvukle u zločest osmeh. Pojavio se neki čudan sjaj unutar tame njenih zenica. Da su je malo bolje pogledali rekli bi da ne liči na sebe. U njoj nije postojala ni najmanja mrva saosećanja ili milosti. Mržnja i negativna energija unutar nje su se oslobodili poput zveri koja čeka da ubije, koja lovi svoj plen ne zato da bi opstala, već samo zato da bi ubila, poput predatora koji se spremao da rasparča i uništi svaku želju za životom kod svojim neprijatelja. Becky više nije mogla da se kontoriliše:
-Hajde da završimo sa ovim za svagda, Parkinsonova!- reče Becky izvukavši svoj štapić i uperivši ga pravo u glavu podle sliterinske devojke.
Pensi je pomalo ustreptala, kolena joj klecnuše. Drhtavom rukom je izvadila štapić nespretno ga uperivši u Beckine grudi.
-Hajde Pensi! Oćeš da me ubiješ?- Becky se smejala bez trunke straha i oklevanja. –Ajde Parkinsonova. Gađaj! Stojim ti na raspolaganju! Da li si ikad ubila neko stvorenje? Ja jesam. I to puno puta. Gledala sam ih kako cvile dok izdišu poslednjim atomima snage, gledala sam ih kako padaju mrtvi bez reči, sa druge strane štapića... Ja umem da ubijam Pensi. Zato bolje da me ubiješ odmah inače ću ja tebe. Ubij ili budi ubijen!
Pensina drhtava ruka nespretno je uperila vrh štapića ka Becky.
-Rictusempra!- Pensi povika očajnički u nadi da će njena čin potrefiti metu ali Becky se izmače u stranu, čvrstim koracima je grabila ka Pensi dok je ova samo uplašeno stajala nemoćna da izgovori ni jednu zaštitnu čin.
-Expelliarmus! Stupefy!- vikala je Becky vešto ciljajući u Pensi. U istom trenutku Pensin štapić našao se kod nje u rukama dok je Parkinosnova uz tup udarac pala na travu pored jezera. Becky je prišla, nije znala šta radi ili NIJE ŽELELA da zna šta radi. Prišla je okamenjenoj Pensi koja je sada ležala na zemlji potpuno paralisana. Jezero je bilo tu pored, i u naletu besa Becky iz sve snage šutnu Parkinsonovu tako da je njeno ukočeno telo počelo da nestaje u tamnoj i ledenoj vodi dubokog jezera.
-Čo, Parvati vadite je: ne želim da mi voda oduzme slavu!- reče Becky ljutito dok je posmatrala Pensine drugarice kako je vade iz vode.- Hajde Pensi bori se! Ennervate!
Kontra čin je pogodinla Parkinsonovu i ona je ponovo mogla normalno da se kreće.
-Z... Zašto s-si... t-to uradila- promuca Pensi zbunjeno gledajući u Becky- Zašto... si... b-bacila kontra-čin?
-Sigurno NE da bih te spasla.- reče Becky žmirkajući u Parkinsonovu pri slaboj mesečini.- Želim poštenu borbu.
-Hajde da se nagodimo... možemo da se dogovorimo... evo, evo ja ću sutra svima priznati da si me pobedila... j-ja -Pensi je sada već molećivo gledala u Becky, ali hladan izraz Beckinog lica govorio je da večeras neće biti praštanja.
-NE! Nema dogovora između zmije i lavice! Hajde Pensi gađaj! Tvoj potez... mudro ga iskoristi jer će ti to možda biti i poslednji!- reče Becky dok je nervozno kružila oko uplašene Pensi, tek kada se Becky okrenula da vidi je su li njene tri drugarice tu iza nje Pensi je skočila i vrisnula smrtnu kletvu:
-Crucio!
Mlaz crvenkaste svetlosti poleteo je ka Beckinom potiljku, Sanja je zavrištala dok joj je izraz užasa prošao preko lica, ipak Becky odskoči u stranu i otkotrlja se preko travnjaka. Već sledeće sekunde bila je na nogama, besnija nego ikada do sada, i spremna za svoj novi napad.
-E sad je dosta!- trčala je pravo, ispružene desne ruke ciljajući u Pensinu glavu.- DELERTIUS!
Istog trenutka kada je ljubičasti zrak svetlosti pogodio Pensi, ona jednostavno nestade. Čo, Lavander i Parvati zavrištaše.
-Šta si to uradila?!- Parvati joj se unela u lice.- Vrati je nazad!
-Ne pada mi napamet!- reče Becky.-Čak i ako je vratim, moraće u Askaban zbog kletve kojom je pokušala da me ubije. Ta kletva je strogo zabranjena...
-...BAŠ KAO I ČAROBNJAČKI DVOBOJI!- uzviknula je Parvati dok su joj suze kapale iz ugla oka bešumno skliznuvši niz njene okruglaste obraze.
-Zar je ovde uopšte i bilo dvoboja?- Becky se osmehnu i pogleda u Parvati, pre nego što je Parvati uspela da skonta čemu taj smešak, Becky uperi štapić u nju «Obliviate!». Parvati istog trenutka pade na travu bez svesti, upravo je dozivela «malo» brisanje pamćenja. Čo je vrisnula i zajedno sa Lavanderovom počela da trči ka zamku.
-ZAUSTAVITE IH! ZAUSTAVITE IH, DOĐAVOLA!- Becky je vikala svojim drugaricama. Istog trenutka su i Tanja i Sanja i Tamara izvukle svoje štapiće i krenule u susret Lavnderovoj i Čo.
Vazduhom su počele da proleću različite čini.
-Furnunculus!- na kozi Čo Čang su se pojavili ogavni zeleni gnojni mehurići, a Čo je počela da poprima izgled žene-žabe.
-Reducto!- uzviknula je Lavander ali se Tamara na vreme odmakla i izbegla sopstveno uništenje.
-Locomotor mortis!- Tanjina čin je uspela a noge Lavander Braun bile su uspešno spojene u jednu celinu.
-Petrificus Totalus!- gnojava Čo je uspela da pogodi Tanju čije je telo sada bilo potpuno skamenjeno.
-Finite Incantatem!- uskliknula je Becky odbivši pritom jednu od kletvi koju joj je Lavander uputila.
-Tarantallegra!- uskliknu Sanja uspešno bacivši ovu jaku čin na Čo Čang koja sada nije mogla da prestane da igra.
-DOSTA! Mobilicorpus!- uzviknu Becky dok je nevidljivo uže vezivalo i obvijalo igrajuću i gnojavu Čo čiji su sada gnojni mehurovi na koži počeli da prskaju i rasipaju grozni i ljigavi zeleno-beli gnoj, njenu drugaricu jednonogu Lavander i onesvešćenu Parvati kojoj je pamćenje u potpunosti bilo izbrisano.
-Ennervate!- uskliknu Sanja naciljavši na okamenjenu Tanju, grč je nestao i Tanja ustade.
-Zar ne mislite da treba da bacimo još jednu čin brisanja pamćenja... za svaki slučaj?- upita Tamara pomalo zabrinuto.- Ne bi bilo dobro da nas provale!
-Samo izvol'te.- reče Becky dok je posmatrala tri defektne devojke svezane nevidljivim konopcem koji im nije dozvoljavao ni da mrdnu.
-Obliviate!- uzviknuše Tanja, Sanja i Tamara u isto vreme dok su njihove čini pogodile svezane devojke mahinalno ih onesvestivši.
-Delertius!- zrak svetloplavičaste svetlosti iz vrha Beckinog štapića je pogodio malu svezanu grupicu koja nestade u sekundi.
Osvrnule su se oko sebe. Nije bilo nekih većih tragova borbe. Osim što je Becky imala malu posekotinu na levoj strani vrata, a Tanja bila okamenjena pa povraćena u normalno stanje. Nevidljivi ogrtač se presijavao na srebrnkastim i mekim zracima meseca, na metalik-zelenoj travi par metara pored njih.
-Mislim da je bolje da krenemo...- reče Tanja pokupivši svilenkasti ogrtač sa trave i prebacivši ga preko sebe i svojih drugarica. Becky izvadi Banditovu Mapu iz dzepa. Ovoga puta nije bilo nikog u hodniku, samo jedna tačkica je treperila negde blizu Zabranjene Šume, iznad tačkice izvijenim slovima pisalo je Erik Dimaux-Lestrange.
-Ko je Erik Kako-već-Lestrejndž?- upita Tamara šapatom.
-Lestranž. Ne znam. I ne želim da otkrijem.- prošaputa Becky. –Bilo bi bolje da požurimo do spavaonica, pre nego što neko primeti da nas nema.

***

-Ne...Ne...Nemoj! Umrećeš! Nemoj! Ti nisi svesna koliko te...Volim! Volim te! Ne! Nemoj! Zašto to radiš?! Umrećeš! Ne!- Ron je mrmljao u snu dok je hrkao i prevrtao se po krevetu.
Hari se probudio i pogledao dijagonalno od sebe. Ron nije imao običaj da priča u snu, a i kada bi pričao u snu, obično bi to bilo o paucima koji igraju kvidič ili o tome kako je u Medenom Vojvodi nestalo Berti Botovih bombona... Ovog puta je bilo drugačije. «Ti nisi svesna koliko te volim!» Šta je to sad, dođavola, trebalo da znači?! Ubrzo je ponovo nastala tišina isprekidana ujednačenim i sinhronizovanim hrkanjem grifindorskih momaka. Hari doduše nije mogao da zaspi, ponovo je osetio snažan poriv da nekog ubije. Kako je samo želeo da tog trenutka skoči na Ronov krevet i da ga zadavi golim rukama. Bez posebnog razloga. Jednostavno: želeo je krv, želeo je da ubije. To je bilo uzbuđenje jače od bilo kog drugog, i jedva da je mogao da se kontroliše. Pokrivši se plavim baldahinom preko glave počeo je tiho da pevuši «In the dark of the night evil will find him, in the dark of the night evil will rise...».