субота, 23. август 2008.

Moj muškarac - Tužna Ofelija

Pantalone

Danas oblačim pantalone,
Po prvi put, za tebe mili,
I uzimam sablju, i osmeh,
I hrabrost.
Da ispijem tvoju tugu,
Prezir i nemoć što su se slili.
Gorčinu praznog bola
Crni katran sa tvojih snova,
Povez sa očiju da ti skinem,
Nejakim rukama da te iznesem
Iz ništavila samrtnog rova.
Ular sa usana da ti pokidam,
U težnjama slepim iznova padam.
Nenaviknuta na ulogu viteza
Strahujem od tvoje dubine,
Od tvog bezdana nesigurnosti,
Kao kod tužne Ofelije.
Strepim od tvoje krhkosti,
Dečače moj od porcelana,
Hoće li te ovi Dani Mrmota slomiti?
Ili te slama neizvesnost dana?
Želim da te zaštitim od
Svih bodlji ovog sivog sveta
Da umrem za tebe i vaskrsnem
Kako bih opet mogla da te spasem,
Da posečem prašume u kojima truneš...

Samo u nekom drugom životu,
Mogu li ja Ofelija,
a ti Hamlet da budeš?

Нема коментара:

Постави коментар