уторак, 8. фебруар 2005.


-Poglavlje 12-


Kada je mladi Melfoj našao Tanju pored dva kamena na Hogvortskom jezeru, nije se mnogo iznenadio – jer ju je opazio kada je izašla. Sedela je sva zgurena i zamišljeno gledala u vodu.; njena glava bila je pomalo zabačena a kosa je svetlucala na blagoj sunčevoj svetlosti. On joj je prišao tiho kroz travu, i kada je bio na samo par stopa od nje odluči da stane. Ako je uplaši, mogla bi da utekne, a on nije imao nameru da opet juri za njom. Kako je bila mirna, zadubljena u misli... Kada bi samo mogao da joj vidi lice. Najzad reče blago:
-Tanja...- prošapta on tiho ali nije bilo odgovora.
Videvši da se ona nije ni pokrenula, on joj priđe. Valjda se nije naljutila na njega što juče nije imao vremena da uradi domaći iz Transfiguracije sa njom u biblioteci.
-Znaš ovaj juče niam mogao da dođem. Zaista mi je žao, Tanja...
Ona ne odgovori. A on, prislonivši prut uz kamen uzdahnu. To njeno ćutanje izgledalo mu je neprivlačno; šta je to ona htela da mu kaže ili učini? Šta vredi život ako se uvek mora ćutati i trpeti?
-Slušaj Tanja, ja nisam imao nameru da te ispalim juče. Nikada ne bih voleo da ti nanesem bol. Imao sam zaista važnog posla i nisam stigao da dođem. Mogla bi da mi oprostiš, Tanja! – Drako molećivo reče.
-Drako šta se s tobom dešava?- Tanja je uvređeno upitala plavookog Melfoja koji je stajao pored nje, ali samo fizički dok je psihički bio negde daleko u mislima.
-Ništa.- trže se Drako.- Baš ništa...
-Želela sam da te pitam da li bi možda voleo da budeš moj par na časovima Oklumencije...- Tanja je pomalo pokunjeno izjavila- Ali pošto vidim, je li, da si zauzet nečim drugim...
-Tanja.- Drako je pogleda duboko u oči.- Ne mogu. Želeo bih da... – Drako zastade. Do tada nije bilo tajni između njih nije bilo tajni, ali nije smeo nikome da dozvoli da vidi ono šta je on uvideo. Tanja ga ovlaš dodirnu ali on nije imao snage da odgovori, osećao je neku bojazan.
-Šta ti je? Šta sam to uradila?- upita Tanja mučnim glasom.
-Ništa, ništa... ja sam idiot.- Drako jedva promuca.
Na ovaj zagonetni odgovor ona stade da mu ispituje lice:
-Reci mi Drako, ja ne volim da gledam kako se patiš!
Šta je mogao reći kad ni sam nije znao? On zamuca, pokuša da govori ali ne uspe da kaze ništa.
-A da to nije neka devojka?
Iznenađen on pogleda u stranu i reče:
-Ne, naravno da nije.
Tanja se stresla i otrčala do zamka. Ali on ostade, buljeći u počupanu travu, sa jako uskomešanim osećanjem straha, stida, i razdrazenosti, saosećanja, nestrpljivosti, bojazni, svega pomešanog. Bio je to onaj trenutak kada je čovek bio neljubazan i ne sasvim iskren, a mogao je biti ljubazan da je bio manje iskren. Eh! Ali to je sve bilo tako pomešano. Drako odjednom oseti u sebi neku pustoš i hladnoću. Tada primeti razlog zbog koga je morao da bude neprijatan prema Tanji... Razlog koji se upravo kretao duž oboda šume ka zamku, upalih očiju i pomalo neartikulisanog hoda.

***

Usamljeno svetlo dotrajalih trošnih baklji klatilo se s kraja na kraj okruglaste sobe u jednom od zavučenih tornjeva. Hari je sedeo na kamenom vonjavom podu. Njegova raščupana glava je klonula na ramena kao da je pao u trans. Kroz njegove polu-otvorene izobrnute oči caklele su se beonjače. Treperavim pokretima usana mrmljao je nešto nerazgovetno dok su mu ruke mrtvački padale pored savijenog tela. Trgo bi se s vremena na vreme. Kao da je vodio konverzaciju sa samim sobom.
-Hajde zar ne čuješ vapaj svoje krvi?!- progovorio je napadačkim tonom.
-Moja krv je isuviše bleda, moj glas je ostao nem... nemam snage...- nastavi nešto slabijim tonom kao da uzmiče pred nečim, kao da se brani.
-Četiri krvi iz četiri kuće, a peta mora biti naša...- ođednom Harijev ton postade ponovo leden.
-Ne. Ne postoji «naše». ODLAZI! ODLAZI!- zavrištao je Hari razmahavši se rukama u zelji da se odbrani.
-Oni moraju umreti. Mi ćemo ih ubiti mi ćemo....- podlo zapišta.
-Ne. Nemogu da ubijem. Oni su nevini.- na Harijevom izobličenom licu od straha nazirala se grimasa.
-Moraš! Moramo! U noći punog meseca Hari.... Pokaži da si moja krv. Pokaži... Četiri čiste krvi iz svake kuće. Peta će biti naša...
Neprijatna tišina je ispunila sobu. Hari je polako otvorio oči. Njegove zenice su sada bile na svom mestu i hitro posmatrale praznu prostoriju oko sebe. Ovo će biti TO mesto. Mesto na kome će po jedna krv iz svake kuće iscureti izmešati se i oživeti najveće zlo ikada stvoreno. Ali bilo je još toliko toga što je morao da uradi... Za početak gde bi mogao da nabavi četiri Gvozdene Device. Viđao je neke u Filčovoj ostavi. Zarđale izlivene sarkofage oblozene gvozdenim šiljcima i sa nekoliko otvora sa strane predviđenim za slivanje krvi zrtava. Hari ih nikada nije voleo ali su ga svojom tamom ove sprave oduvek intrigirale, kao i žena koja ih je napravila. Prva mađarska vampirica Elizabeth Bathory, koja se kupala u krvi svojih mladih žrtava kako bi zauvek ostala mlada... Hari je odlučno spustio pogled, i hitro krenuo ka domarskoj ostavi. Ni ne primetivši da ga neko posmatra...





***

Oliver je blago pogrbljen, napeto sedeo na ivici fotelje. Tu fotelju sa grubim izbledelim prekrivačem i širokim lakiranim naslonima za ruke mahagoni boje, Becky je vrlo dobro pamtila. Još pre nekoliko godina, kada je došla na Hogvorts, sedela bi u fotelji pokušavajući da oseti kako to izgleda biti odrastao i samostalan, odmarala je svoje večito izgrebane laktove i duge prste na naslonima za ruke, na čijim krajevima je bio urezan ornament koji je ličio na drveni novčić sa bledom prugom. Ta fotelja u grifindorskom dnevnom boravku odskakala je od jednostavne, uštogljene dnevne sobe svojim zaobljenim nogama na ovalnom tepihu spiralnog tkanja, i zdepastim zadnjim nogama na podnim pločama obojenim u sjajnocrvenu boju sa primesama braonzelene i grimizne, na kraju izbledele pod razređenim plavičastim vazduhom ranog aprila.
-Ma daj! Više značaja pridaješ tom mačoru nego meni!- Oliver reče zagledan u Beckine oči. Pokušao je da prati njen odsutan pogled koji se zadržavao na oknima prozorskog stakla omogućivši joj da vidi svoj bledi reflektovan lik. Becky oseti stezanje u grlu od ovog nervoznog Oliverovog argumenta. Želela je da mu odgovori pošto je znala da on to ne misli ozbiljno ali onda joj se pogled zadrža na sopstvenom odrazu. Na tom bledom gradskom licu, i dugim noktima, crne garderobe koja je opredeljuje, rolkragne, crne jakne od italijanske kože sa rajfešlusom na sredini, tamne kose uhvaćene iza ušiju srebrnastim češljevima, svilenkasto što joj pada niz leđa slobodna kao lepeza i njene ženske izvijene figure koja se završavala zloslutnim četvrtastim čizmama, kao vojničkim, na desetak i više rupa zapertlanim kao dvoje merdevine koje vode do njenih sasvim opuštenih pantalona od blago rebrastog i malo sjajnog materijala, od materijala koji ni nema ime. Čizme sa novim modelom potpetice sa strane se šire i spreda ka nazad suzavaju, i ne mogu biti udobne, osim ako je danas udobno biti muškobanjast. Zlokobne i opake crne martinke. Novi vek – i još neverovatnije novi milenijum. To su velika vrata što su se pred njom zatvorila ostavivši je iza kao dete.
-Alo... ovde sam.- Oliver pokuša da izmami odgovor.
Becky ga natrenutak ne zainteresovno pogleda i klimnu glavom a potom joj pogled ponovo pade na odraz u ogledalu. Njena sjajna tamno-kestenjasta kosa, njen zaštitni znak, kao da je izgubila onaj bakarni preliv. Setila se kako je nekada u ogledalu izgledala potpuno smireno – rožnjače tačkaste maslinastozelene prožete smaragnim i svetlozelenim zracima. Nos prav i prćast... Kao uspomena iz detinjstva preostale su joj četiri male pege na nosu. Usne još uvek sasvim pune, pravilne i sjajne još uvek su bile brze da izraze prihvatanje, da se smeju i smeškaju čak i sebi u ogledalu. Kada bi se vragolasto osmehnula pojavile bi joj se jamice. Svršeno je. Postala je žena, možda devojka... Uskoro će morati da prihvati težak izazov i prođe sve testove ministarstva kako bi ostvarila svoj dugogodišnji san i postala Auror. A kao dete se oduvek pitala kuda odlazi odraz iz ogledala; ogledala su visila na zidovima njenog toplog ušuškanog stana i velikom, sivom, gradu, Beogradu. Visile su kao slike na kojima se predmeti menjaju, ta ista ogledala posmatrala su nju dok je odrastala, sada prate detinjstvo njene mlađe sestre. Kao da se sve ponavlja i sliva u veliki krug vremena... Sada umesto nje, ta mala devojčica pušta da joj kosa raste, ravna, niz leđa, ponekad je privezujući u konjski rep. Sivi duh tog konjskog repa koji Becky nikada nije volela te je u detinjstvu večito bila čupava. Njeni dugi bledi prsti obuhvatili su glavu crnog mačora i počeli da ga češkaju po ušima. Ah da... Zaista joj je nedostajala njena porodica. Možda... Možda ako uspe da se zaposli u Ministarstvu dobije mali odmor i vrati se za vreme leta u Srbiju. Tek je bio April, te je stoga razmišljala vrlo realno i bojažljivo.
-Pa dobro ovo mi zaista ne ide u glavu!- Oliver uskliknu. Njegove nadlakćene ruke čvrsto su bile stisnute uz savijena kolena. –Sada kada smo... Mislim šta ti je?
-Ništa. Razmišljam. Plašim se.- reče Becky.- Možda nismo trebali tako naglo i nepromišljeno da stanemo na ludi kamen.
-Ne! Ali to smo oboje želeli. Zar ne?- Oliver upita pomalo nesigurno.
-Pa... Da. Valjda. Ali šta ako... ako ne uspem da položim prijemni? Ako ne uspem da konkurišem za Aurora?- Becky se neugodno vrpoljila na somotskim presvalakama.
-Pa ništa. Probaćeš ponovo sledeće godine.- Oliver reče uputivši joj smirujuć pogled.- O ne brini, uspećeš ti to. Sve što si htela u životu to si i dobila zar ne?
Becky utonu u razmišljanje. Nikada do tada nije razmišljala na taj način. Uvek je smatrala da nije bila vaš neki srećković ali je zaključila da Oliver ima pravo. Upornim radom i trudom uvek bi dobijala ono što je želela. Kakva kapricioznost! Kada se osvrnula u prošlost, nije bilo ni jednog hira koji joj nije bio uslišen. Pre ili kasnije sve bi se našlo u njenim rukama. Motala je klupko sudbine kako je želela. I nikada se nije pokajala... Njen tok razmišljanja prekinulo je glasno Frodovo predenje.
-Maza... baš je cakan...- Reče Becky dok je vrhovima svojih duguljastih noktiju češkala mačka po stomaku i leđima.
-Mora da ćeš biti mnogo dobra majka...- Oliver se konačno osmehnu i zabaci u naslon fotelje.
-Majka?- Becky se preseče u trenutku a prodoran pogled njenih velikih očiju prostreli Oliverovo vedro i nasmejano lice.
-O da. Našoj deci znaš... Imaćemo dvoje dece, ili možda bolje troje... Ma koliko god ti želiš...- Oliver je izgleda duboko zašao u svet mašte.- A šta ako dobijemo blizance? Seku i batu... Seka će biti ista mama sa tim prelepim okicama i... Gde ćeš?!
-Po vodu!- uzviknu uplašeno Becky skočivši na noge i istrčavši iz grifindorskog boravka. Ko je uopšte bio on, taj mladi naočiti čovek, pitala se Becky, (osim što je sada bio i njen muž), da gura nos u njen vlastiti zivot i da ga preuređuje po svojoj želji?! Kako je odrastala činilo se da spoljne činjenice njenog vlastitog života, uključujući i taj neočekivani legendarni brak, imaju sve manje veze sa njenim unutrašnjim životom, životom koji je proživljavala sve te godine... Nešto se tada dogodilo. Nešto što ju je nateralo da se vrati u boravak.
-TO NIJE MAČOR TO JE SAM ĐAVO KAŽEM TI!- uzviknuo je raskrvavljeni Oliver dok se presavijao od bolova na podu.- Napao me je. Napao me je. Postao je čovek! Kazem ti ČOVEK! To je demon! DEMON!
Becky je upalau boravak baš u pravom trenutku da čuje Olivera i vidi obrise crne mačke koja je nestala iza jedne od tapiserija.
-Smatram da moramo da obavestimo Ministarstvo o ovome. Je si li dobro? Jel možeš da hodaš?- upita Becky zabrinuto.
-O kako brižno od tebe! Gajila si demona umesto mačke i nisi mi to rekla...- Oliver reče pomalo sarkastično dok je polako ustajao pomalo hromo, oslanjajući se nesigurno, više na desnu nego na levu nogu.
Prišli su dvojici ljudi koji su bili odeveni u duge čarobnjačke purpurne odore, svaki sa izvezenim grbom ministarstva na levom reveru. Jedan od njih je bio mali trom i dežmekast, a drugi visok i mlad, prilično dobro očuvan za tu vrstu opasnog posla kojim se bavio. Koliko god se Becky trudila da vidi, nije mogla da ustanovi šta je ovaj dežmekasti čovek sa svojim neobičnim mirisima duvana, šerija i pokvarenih zuba, video u Ministarstvu Magije. Zašto je toliko propao? Maljavom rukom bi se počešao po vrhu neuredne brade dok je slušao svog kolegu kako pun utisaka laskavo priča. Osećala je da bi ona sa takvim zaposlenim u Ministarstvu samo gubila vreme... Ali ipak to je bio njene san. Donekle i razočaranje. U tom trenutku osetila se kao da bi tu samo gubila vreme, i da bi na kraju krajeva posle nekoliko decenija i ona poprimila taj grozni miris duvana, i ustajao miris kancelarijskog posla, i njegovu prosečnost, njegovo razočaranje.... Zatim joj je pogled skliznuo na nešto višeg, mlađeg i vitkog, verovatno budućeg kolegu, koji ju je primetio, i nastavio laskavo da priča svoju priču dok bi skrenuo pogledom tu i tamo. Bilo je nešto u njegovom akcentu. Definitivno ne britanski... Visok. Visoko belo čelo, bademaste ruske oči, bledoplave kao u haskija, igličaste oko zenica. Kosa mu je bila gusta i negovana kao u žene, i videlo se da je voleo svoje duge noge, uske oko članaka. Becky je sa osmehom pročitala na njegovom licu da se hvalio svom manjem i zdepastijem kolegi.
-Žene... Znaš li onu visoku riđokosu vešticu iz odseka za Zaštitu Normalaca? Da, dobra je. Zar ne?- Izgledalo je kao da je zaista spavao sa mnogim koleginicama, i izgleda da je želeo to da opisuje. Pravio se važan dok je stariji čovek pored njega upijao sa oduševljenjem svaku njegovu reč. Rano probati seks značilo je dobiti novu divnu igračku. Bila je to moć i potčinjavanje opasnosti. Bio je to način da nekoga upoznaš i da mu dozvoliš da te upozna. To je kao da tkaš kostim od tajni. Malo pošto su spazili Olivera koji je hramao, i Becky koja je išla tik uz njega pokušavajući da pronikne da li su ovi ljudi odista vredni i voljni da pomognu, oba čoveka su im prišla.
-Šta se dogodilo? Izgleda da ste imali malu nezgodu...- Upita visoki Olivera dok je beskrupulozno i besramno gledao u Becky što joj je pričinjavalo nelagodu.
-O... Nezgoda je preslaba reč za ovo što se desilo! To...to stvorenje me je napalo! To nije bila mačka... to je bio...- Oliver je počeo nepovezano i brzo da priča svojim pomalo nerazumljivim škotskim akcentom.
-Polako momče! Sedi 'vamo i sve nam ispričaj!- reče stariji proćelavi dežmekasti čovek i pokaza na par stolica u uglu.
-Moj mačor je kriv za sve.- reče Becky.- Verujem da je on napao Olivera.
-Ali Becky, ne shvataš to nije mačor,... to je... to je...- Oliver zamuca u pokušaju da objasni.
-Čovek? Animagus! Prokleti neprijavljeni Animagus!- uskliknu Becky u neverici.
-C-c-c... Polako sa zaključcima mlada damo! Nije za takav jedan nežan ženski mozak da se opterećuje time.- nadmeno reče visoki rus namestivši svoj «najšarmantniji» izveštačeni osmeh.
«Nežan ženski mozak»! Kako samo šovinistički od njega! Idiot idiotski!
-Nežan ženski mozak? Da se napreže?- Becky se namršti a oči joj sevnuše- Imate li možda nešto protiv žena?! Valjda imam prava na sopstveno mišljenje... Osim toga smatram da imam dovoljno dokaza da tvrdim da je optuženi subjekat, u ovom slučaju mačor, ne prijavljeni Animagus. A sada ako biste me izvinuli... Ne mogu više da podnesem smrad zakržljalog «MUŠKOG» mozga!
Becky se uvređeno okrete i odmaršira u pravcu Grifindorske kule:
-Oli, srce, objasni ovom mamlazu šta se desilo a ja te čekam gore.

***

Teška crna noć popadala je po oštrim vrhovima zamka. Tišinu noći kidali su isprekidani zvuci grabljivica koje su kruzile nad šumom. Bled mesec oslikavao se nad mirnom površinom vode Hogvortskog jezera dok su se pramičci magle neprimetno uvlačili među zidine. Zamak je usnuo dubokim snom, čak se i dosadna mačka gospodina Filča šćućurila na prašnjavom somotskom jastuku i sklopila oči. Uskladnjenu simfoniju noći remetilo je jedino šuškanje i krckanje bagremovog lišća i tupo povlačenje nečeg teškog po zemlji. Uprljani rubovi odore visili su neuredno dok se on saplitao o njih i gazio ih. Kapljice znoja orosile su mu čelo dok je huktao vukući za sobom nepomično, oklembešeno telo jednog od učenika. Zadihano je pustio telo da se skotrlja niz spiralno stepenište koje je vodilo dublje u tamnice, a potom je i sam teturavo sišao. Drakovo telo ležalo je u dnu stepeništa, Hari ga ponovo zgrabi za okovratnik i dovuče do sredine memljive prostorije. Tamnica u kojoj su se nalazili bila je izuzetno mračna, jedina zraci svetlosti bili su plavičasto-zeleni snopovi koji su izvirali iz Harijevog štapića. Čak i u tami mogle su se nazreti Harijeve užarene oči i raširene zenice, ispuštao je pomalo čudne zvuke nalik na grgotanje i režanje.
Oko njega su stajale četiri Gvozdene Device, Hari je bio fasciniran njima. Mašinama za ubijanje i mučenje koje su se odrzale u upotrebi od 15. veka, do danas. Bila su to četiri velika crna sarkofaga od gvožđa jedan, središnji je stajao otvoren, a oštre zlokobne bodlje su bile zakucane za unutrašnjost kovčega. Sa strane su bili kružni otvori malo veći od prsta koji su svi bili povezani lukovima i slivali se u zarđali pehar polozen na mali stočić u sredini.
Drako poče da dolazi svesti. Polako je otvorio oči i žmirkao dok se nije privikao na tamu. Pokušao je da izvuče ruke koje su bile svezane i zarobljene ispod njega ali nije uspeo, trzao se, onoliko koliko mu je to povreda na glavi dopuštala. Preko usta mu je bio zavezan komad tkanine kada je počeo da mumla i da se dere. Trgnuvši se Hari primeti da se njegova poslednja žrtva probudila i zgrabi Draka za ramena uspravivši ga u stojeći polozaj. Drako pod slabom svetlosti nazra obrise Gvozdenih Devica, druge tri su već bile ispunjene, pošto su se mlaki mlazovi krvi slivali niz lukove i kapali u pehar. Obuze ga osećanje apsolutnog očaja dok je klecavim kolenima pokušavao da utekne. Hari ga odgurnu zgrabivši ga i Drako sa treskom pade uz otvoreni sarkofag. Tek tada je video oštre bodlje koje su ledile krv u žilama. Hari mu priđe i besno ga podiže spustivši ga u kovčeg. Drako se trudio da progovori, da vrisne, možda bi neko čuo njegov poziv upomoć ali nije mogao da pomeri ni ruke ni noge. Tresao je glavom molećivo i ljutito dok ga je Hari posmatrao svojim velikim zastrašujućim očima. Hari se približi i skinu mu povez sa usta.
-H-hari... z-zašto?- Promuca Melfoj.
-Da maramica ne bi upila krvi. Potrebna mi je svaka kap. Pa čak i poslednja.- hladno reče Hari dubokim glasom.
-UPOMOĆ!- povika Melfoj. – UPO...
Ali u tom trenutku Hari svom silinom zaklopi poklopac sarkofaga i Drako u istom trenutku oseti zaslepljujući bol. Šest velikih šiljaka bez ikakvog napora su prošla kroz njegovo meso. Osetio je kao da mu neko kida utrobu. Noge više nije osećao samo oštar bol koji se širio celim telom i obilje tople, slane krvi koja ga je oblivala i slivala se niz malu rupicu u pehar.

-ZAŠTO HARI ZAŠTO?- Vrisnuo je Melfoj dok se borio sa smrtnim ranama.
-Hari? Ne! Ne govori tako!- breknu Hari koji je do tada klečao na podu isred pehara i tiho mrmljao nešto sebi u bradu.- Hari je moja prošlost. Mračni gospodar: to mi je budućnost.
Odjednom se Draku učinilo da čuje još jedan glas donekle hrapaviji i viši.
-Da... da... Poslušaj svoju krv dečače...
-Hari! Hari! Hari!- Drao se Drako.- Ko je tamo? Pusti me, molim te... Poludeo si.
-Nisam!- dreknu Hari.- Nemaš ti pojma ni o čemu! Jel tebi deda bio mračni gospodar, Melfoju? NE! NIJE! Moram ovo da uradim to se od mene očekuje!
-Ne. Od tebe se očekuje da budeš samo Hari. Da budeš Poter. A budeš junak, Hari... nikada ti ovo nisam priznao ali... Oduvek sam te cenio. Bio si hrabriji od mene.- Drako zavapi kroz suze jer mu je bol nagrizala organe.
-Ne slušaj ga dečače moj!- hrapavi glas se javio ponovo.- Tek kada i poslednja kap krvi po jednog čistokrvnog iz svake kuće padne u pehar tek tada će ritual biti završen. Bićeš moćan. Zar nije moć ono što si od uvek želeo, mali moj Hari? Niko te od njih ne razume... Samo ja.
-Samo ti...- ponovi Hari ujednačenim tonom skoro hipnotički.
-NE! Ne Hari moraš da dođeš sebi!- vrištao je Melfoj odlučno kroz stinute zube.- Ko je u ovim sarkofazima? Hari ti si... ti si uvek bio tu da spaseš stvari. Molim te...
-...Džini Vesli, Hana Abot, Čo Čeng, i ti...- Hari reče prisebnijim glasom. Više nije bilo one duboke i teške zlobe u glasu.
-Zašto mu to govoriš?!- prekorno povika kreštavi glas.
-A Sanja?- upita Melfoj zagrebavši Harijevu slabu tačku.- Šta će ona misliti o tebi?
-Moraće da bude moja htela ne htela!- u Harijevom glasu zadrhta trunčica sumnje.
-A ljubav?- nastavi Melfoj mudro.- Gde je tu ljubav Hari? Mislio sam da je voliš i da želiš da ona voli tebe? A tvoji drugovi Hari? Šta će Ron reći kad sazna da si mu ubio jedinu sestru? Kako će samo Dambldor biti razočaran! Moraće da zatvore Hogvorts, znaš Hari...- stenjao je Melfoj kroz zatvorene zube.- Ja sam mislio da bar ti umeš da voliš. Ali ti ne umeš. NE UMEŠ. Bezosećajan si je li?
-NE! NE!- Hari je vrištao dok se kotrljao po hladnom podu. Pokušao je da zaklopi uši rukama dok je u ekstazi vukao kosu i valjao se po podu. U njemu su se borile dve ličnosti. Hari Poter - onakvog kakvog su svi znali i voleli, i Voldemorov unuk, tamna strana koja je pre ili kasnije morala da izbije na površinu.
Draku je počelo da ponestaje daha ali se borio da dođe do reči.
-Znam da me čuješ Hari... A šta bi sada rekla tvoja majka. Zašto te je spasila? Hari kako ne vidiš da su te svi oduvek voleli? Poslušaj SAMOG SEBE, Hari....
Drakov glas je utihnuo a poslednji snopić krvi se slio niz tanki luk u pehar. Hari otvori suzne oči i pogleda oko sebe. Iznad četiri crna sarkofaga lebdela je vazdušasta Voldemorova prilika.
-Pij Hari. Pij...- reče Voldemor pokazavši na pehar ispod sebe. Hari se uspravi i krene ka peharu ali onda zastade. Pokleknuvši spusti pogled. U glavi su mu odzvanjale poslednje Drakove reči. Ko je on da ga kontroliše prošlost? Na njemu je bilo da stvori budućnost a nije mogao da se bori protiv poriva koji je nosio u krvi.
-Hajde mili moj! Ne oklevaj! Ispij! – Voldemor reče malo oštrije prinevši mu pehar.
-NE!- reče Hari zgrčivši pesnice.- Neću.
Hari se odmače i baš kada je hteo da podigne poklopac Drakovog sarkofaga Voldemor ga zgrabi zapušivši mu nos.
-Ne budi glup Hari! Ja sam ti u krvi. Ti si ja... i ja sam ti... Bez ovog pehara, bez mene ti ne bi bio ništa... kao i ja bez tebe. Živim kroz tebe Hari! Potrebni smo jedno drugom. A SAD PIJ!- Voldemor zareza sasuvši mu sadržinu pehara niz grlo. Hari je grcao dok se krv slivala niz njegove usne i obraze ali je ipak morao da popije. Voldemor ga pusti iz svog čvrstog stiska a Hari pade na zemlju. Gotovo je. Popio je napitak. Više nema nade za njega... ali još uvek ima nade za svet, za njegove prijatelje i ljude koje je voleo i koje će zauvek voleti. Šta je jedan zivot u odnosu na svet? Šta je smrt jednog čoveka ako će se time spasti milioni drugih? Ovog puta je bio odlučan u svojoj nameri da spreči Voldemora. Jednim hitrim skokom bacio se na svoj štapić koji je bio polozen na stočiću a potom ga prislonio sebi u grudi.
-NE UPIRI TAJ ŠTAPIĆ U SEBE BUDALO! SVE ĆEŠ UPROPASTITI!- Voldemor vrisnu poletevši ka njemu ali bilo je prekasno Harijeve usne se skoro nečujno otvoriše. Sa njih skoro nečujno skliznuše dve reči: «Avada kedavra.» i sklopivši oči Hari sa tupim udarcem pade na pod. Voldemor planu u plamen i uz vrisku nestade u pepelu koje ispuni pehar. Jeziva tišina ponovo ispuni tamnicu.





***

-Hermiona!- uskliknu Ron veselo kada je ugledao prijateljsko, nasmešeno lice naspram sebe. Soba u kojoj se nalazio bila je mala, tamna i zagušljiva. Na centralnom delu se nalazio prevelik sto jednostavne izrade koji je nagnao Rona na nelagodan osećaj mučnine u utrobi. Našao je sebe kako sedi na niskoj i neugodnoj drvenoj stolici sa jedne strane drvenog stola, dok je njegova izgubljena prijateljica mirno sedela sa druge. Lice joj je bilo staloženo, skoro bezizražajno.
-Nisam uspela, Rone.- ona najzad pomiče svojim bledim usnama.- Oprosti mi.
-Šta?- Ron se zbunjeno nadlakti na ivicu stola. Sada je jasno mogao da oseti hladnoću koja je izbijala iz Hermione. Prišavši malo bliže mogao je da primeti kako je Hermiona gotovo prozračna, i kao da su hiljade sitnih mušica sačinjavale samu njenu pojavu.
-Nisam uspela da spasem Harija, Rone, ali za neke još uvek nije prekasno.- Hermiona tiho reče. Njen glas nastavi, miran i kao slučajan, glas koji ne nastoji ni da ubedi ni da dokaže. Glas toliko drugačiji od neprestane galame reči koja mu je ispunjavala dušu, reči koje su u životu navaljivale na njega, molile, iznuđujući njegovo pristajenje beskrajnom verbalnom bujicom sastavljenom od mrvica pokupljenim po novinama, od događaja o kojima u horu govore novinari. Reči koje su ubijale u njemu retke trenutke tišine. Hermionine reči su i same bile nekakvi nagoveštaji, reči koje je izgovarala poluglasno a koje su u njegovoj glavi same stvarale zaplet i pretakale se u slike. Hermiona mu uputi otvoren i neprekidan pogled. Ron je želeo da je pita gde je, kako joj je baka, je li ozdravila, zašto je toliko dugo nema na Hogvortsu i kada planira da se vrati, kao i da joj kaže kako je on redovno hranio Krušenksa. Ali njegova nedorečena pitanja su zastajala u grlu, kočeći ga. Hermiona je želela nešto važno da mu kaže.
-Hari je mrtav.- ona pognu pogled maglovito se zadubivši u sivu površinu stola.- Voldemor, takođe. Ako se to može tako nazvati. Rone,... Dole u tamnicama leži tvoj prijatelj. Leži u pepelu svog najgoreg neprijatelja i najbližeg roda. Voldemor je poražen Rone. Ovo je kraj Harijeve borbe, Rone, ali početak naše. To što je Voldemor mrtav, ne mora da znači da će odsada i kamenje procvetati. Dobili smo jednu bitku ali ne i ceo rat... Smrtožderi će biti besni kada saznaju kako im je uništena svaka nada. Ali vrlo brzo mogu svoje slepo idolopoklonstvo mogu predati nekom drugom koga će proglasiti za svog vođu i naslednika. Nekom ko je dovoljno jak da se izbori za presto i da opstane i na najstrašnijem mestu. Ne kloni Rone! Zašto se mrštiš?! Hari se konačno osvetio... Da, bio je žrtva ali nije želeo da postane zver. Rone! Rone! NE plači! Saslušaj me! Idi u tamnice! Spasi ono što je preostalo!
Ron je u postelji mlatarao rukama i nogama, zapetljavši pritom udove u prozirni baldahin. Telo mu je bilo hladno kao da je sva usnula toplina bila naglo ispijena iy njega. Preko lica mu je preletao grč koji ga je mučio i kinjio, oblivajući njegov um strepnjom i crnim slutnjama. Odjednom on otvori oči. Orošeno, znojavo čelo se presijavalo pod slabom mesečinom.
U isto vreme na drugom kraju grifindorske kule, u ženskoj spavaonici, Sanja se prevrtala u snu. Mesec je obasjavao njenu baršunastu kožu. Anmeštaj, kreveti, stvari kao da su nešto čekale, prekidajući život koji su vodile neki čas ranije. Beckz se probudila. Bila je probuđena nekim čudnim zvukom. Bilo joj je potrebno nekoliko sekundi da shvati da to Sanja tiho plače u snu. Jecaji prijatelice zvučali su tako blizu, i istovremeno u dalekom beskraju života zamišljenog nad svojim snovima... Becky je dugo ostala budna slušajući kako se malo-pomalo umiruje Sanjino disanje, a onda obe skočiše iz postelje, Sanja još uvek vlažnih obraza kada ih od tame otrgnu Ronovo vrištanje.
U iznošenom donjem delu pidžame Ron je jurio kroz spavaonicu zaurlavši ''Hari je mrtav!''. Nije osećao zamor niti teturanje i klecanje kolena dok je neopisivom brzinom jurio ka tamnicama. Silazeći niz stepenice, praćen bujicom studenata i razbuđenim, pospanim, Persijem, natmurenom Sprautovom i bunovnim Kvirelom, Ron se stušti na masivna vrata tamnice poput uragana.
-Otvaraj!- vikao je Ron, bezuspešno pokušavajući da hitrim i silovitim naletima razvali zabravljenu grdosiju od vrata.
-Pomeri se!- podviknu Persi staloženo.-Alohamora!
Vrata se ni tada nisu otvorila.
-Ovo zahteva drastične mere, šta god da se desilo Rone, nadam se da je vredno kršenja školskih pravila. Ekspulso!- prodra se Persi nadjačavši žamor ostalih studenata koji je obavijao ovu tek razbuđenu i mamurnu skupinu koja je, velikim delom bosonoga ili u kućnim papučama stajala na hladnom kamenom podu tamnica.
Pogođena plavim narandžastim mlazom svetlosti iz Persijevog štapića dvokrilna vrata se uz eksploziju rasprsnuše i razleteše na hiljadu sitnih komadića, a gomila studenata, predvođeni Ronom i Nevilom nahrliše unutra nespretno. Tek što su ušli cika i vriska se prekide i nastade muk neverice. Hari je ležao na boku na popločanom tlu. Oko njega se poput matice sakupi jako zbijeni krug studenata i zabrinutih lica. Na nekim licima videla se tuga, na nekim žalost, bes, ogorčenost, šok, neverica,... Ali niko nije bio ravnodušan. Dečak-koji-je-preživeo više nije bio živ. Tek tako! Jedne tamne i prohladne večeri – CAP! Bio je to kraj slavnog Harija Potera. Nešto je puklo, tek tako, kao da nikada i nije bilo, i palo u beskrajnu provaliju očaja. Otkinulo se ono svesno što je postojalo među studentima – nada. Stropoštala se zajedno sa Harijevim životom u tamni nepovrat. Mrtvu tišinu odagna težak i dug, neutešan jecaj i krik očaja, kada je Sanja pala ničice na kamen ispod svojih stopala, ogulivši svoja nežna kolena.
Znala je da fizički i duševni bol dobrim delom počinju od našeg negodovanja zbog bola, od našeg čuđenja zbog njega, nepristajanja da ga prihvatamo. Da ne bi patila od bola uvek je primenjivala isto lukavstvo: nabrajanja. Da, trebalo je najravnodušnijim mogućim pogledom obuhvatiti sve predmete i ljude koji su se našli u ovoj situaciji. Izgovarati jednostavno njihova imena: slovo po slovo, jedno po jedno, sve dok njihova potpuna neverovatnost ne postane isuviše očigledna. Tako ih je sada nabrajala počinjući od četiri gvozdena sarkofaga sa kojih se slivala krv. Pored njenih jecaja čulo se još nešto, za ostale okupljene prosto neverovatno. Čulo se neprimetno stenjanje i cviljenje koje je dolazilo iz jednog od sarkofaga.
-Brzo! Otvarajte to!- povika Persi, bled u licu, dok je pokušavao da opipa puls i gladio mrtvo, belo lice orošeno hladnim znojem. Sanja je klečala tu kraj njega, spustivši mu očne kapke, prstima vlažnim od suza, kako ne bi morala da gleda te prazne, umrle oči, a zatim u Beckinom zagrljaju ponovo zajeca grcajući i gušeći se u suzama tuge. Nekoliko najbližih učenika: Ron, Nevil, i Tanja, odigoše težak poklopac sarkofaga, izvukavši njegove smrtonosne bodlje iz Drakovog polu-svesnog tela. Tanja ispusti krik i prihvati njegovu malaksalu glavu svojim krhkim rukama, čvrsto je stegnuvši.
-O Drako! Drako! Molim te... Ostani sa mnom.- prošapta Tanja suznim očima gledajući svog dragog Melfoja.
-Izgubio je previše krvi. Neće preživeti!- Ron odmahnu glavom tupo, na šta ga Tanja krvnički nagazi po nozi.
-Kako možeš tako da pričaš!?- vrisnu Tanja ljutito, opipavajući Melfoju puls ispod grla.- Živ je! Zovite pomoć! BRZO!
-Brzo! Zovite Madam Pomfri!- naredi Persi odmačinjući se od mrtvog Harija i sklanjajući drhtavicu sa Drakovog čela, pokušavajući da zaustavi dalje krvarenje njegovih dubokih rana. Nije bilo potrebno zvati Madam Pomfri. Ona se sama, sa kapicom za spavanje, progura kroz gomilu zatečenih studenata, i odgurnuvši Rona priđe zlatokosom ranjeniku. Coktala je jezikom a naposletku sočno opsovala pominjući Ministarstvo i ''bezbednost ove škole''. Persi se namršti ali nije ništa rekao. Samo je, bled i ispijen u licu, posmatrao bez daha kako madam Pomfri leči Melfoja koji je jednom nogom praktično bio u grobu, i bio skoro—zauvek-izgubljen. Tanja je šmrkala, stenjala, uzdisala i jecala, dok se kroz suze borila da dođe do daha. Šaputala je najnežnije reči kojih se setila, tik Melfoju na uho. Pomfri iz džepa svoje bele bolničke kecelje izvadi malenu bočicu i posu je po Drakovim očima a potom, na iznenađenje svih prisutnih, sasu mu preostali sadržaj kroz nos. U istom trenutku Drako otvori nesigurno svoje kapke i proškilji, otvorio je usta da nešto kaže a iz njih je izlazio samo nejaki šapat:
-Žao mi je.- on reče pogledavši Ronovo uplašeno i rastreseno lice. Onda je podigao pogled i ugledao uplakanu Tanju tik iznad svoje glave.
-Oprosti Tanja, bio sam budala. Volim te. Sad je gotovo... Sve je gotovo.
On zaklopi oči od umora a Tanja ga pritisnu još jače u svoje naručije.
-Ne govori tako! Nije ništa gotovo! Nije! Ti si živ! To je važno! Volim te Drako, ostani ovde, ostani s nama!
Tanja je buncala. Otvorili su i ostale sarkofage. Prekasno. I poslednja trunka topline iscurela je iz leševa hogvortskih studenata kada su njihova hladna, daleka, lica ugledala svetlost ponovo. Čak ni madam Pomfri im nije mogla pomoći. Persijevo lice se izobličilo od užasa kada je ugledao mrtvo telo svoje najmlađe sestre, priklješteno u čeljustima Gvozdene Device i unakaženo brojnim šiljcima. Vrisnuo je, pao ničice čupajući se za kosu od gneva, tuge i besa. Ron je oguglao, stajao je tiho i pokunjeno klimajući se, pomerajući težište sa prstiju na pete, preteći da se onesvesti. Praznim pogledom je gutao tugu, plač i suze koji su se čuli na sve strane, a onda je počeo da baza naokolo u nepravilnim, nekoncentričnim krugovima, gore dole po Voldemorovom pepelu. Nije imao snage da gleda dok su dvojica Aurora iznosila Džinino telo u zamrljenom čaršavu sa koga se cedila krv umrle, kapala i ostavljala krvav trag po tlu, celim putem dok su je nosili uz stepenice poput mrtve životinje.
Hana Abot i Čo Čeng su takođe bile mrtve i urnisane oštrim šiljcima. Čaršavi kojima su ih prekrili, ubzo su se natopili tamno crvenom krvlju i izgledali su kao veliki, letnji božuri, sa kojih se širio oporan i slankast miris krvi.
Harija su jedva iščupali iz Sanjinog neutešnog stiska, i izneli iz tamnica. Polako su se studenti razišli i razmileli, a u tamnicama su ostali članovi i radnici Ministarstva, kao i poludeli Persi oko koga su užurbano trčkarali vidari.

Нема коментара:

Постави коментар