уторак, 9. децембар 2008.

Legenda o spomenku

Šetam Beogradom u ovo sumorno, jesenje popodne, zadubljena u razmišljanja o izgubljenoj ljubavi, strasti, i vremenu. Vremenu, koje odnosi sve, i zatire reči, emocije, i uspomene pod veliki ogrtač zaborava. A zaborav briše sve. Posle toga ostaje čistoća, praznina, koja je spremna za nova osećanja, nove reči, nova lica... Dok krupnim, ali laganim koracima ostavljam mokre tragove po sivilu dorćolskog asfalta, shvatam da isto ovo nebo, postoji tu vekovima. Shvatam da je kaldrma, po kojoj ostavljam nestalne tragove, pregurala mnoge decenije, vekove... i da su mnogi ljudi sa svojim srećnim i nesrećnim sudbinama gazili po njoj. Tu su živeli, voleli, plakali, i umirali... Hodam Dušanovom ulicom, prolazim pored cvećare. Volim cveće. Ono je oduvek bilo tako jednostavno i lepo, ali i kratkotrajno. Tok misli mi je poremetio buket crvenih ruža. Primakla sam glavu prozorčetu cvećare, zamaglivši prašnjavo staklo svojim toplim dahom. Kao jako mala, šetala sam sa roditeljima pored reke, obilazila Kalemegdansku Tvrđavu i redovno brala sitno plavo cveće, koje je u svetu veoma retko, a kod nas ga ima u izobilju. Spomenak. Najviše je voleo da raste oko Kule Nebojša, bezbrižno izničući iz svakog slobodnog santimetra travnate površine. Spomenak je bio tako sitan, neugledan, i na prvi pogled: ništavan cvetić. Ljudi su ga u prolazu gazili, zatrpavali ga zemljom, čupali kao korov, ali taj mali cvetić ima veliku moć u sebi. Priča o spomenku seže u daleku prošlost, začeta je u osmanlijskom Beogradu, kada se u ratnim vremenima, u vremenima mržnje, rodila ljubav koja je nadjačala strašnu tursku vojsku, pa čak i pobedila smrt. Ta ljubav nikla je baš kao spomenak – ni iščega.
Dorćol je, pored Kalemegdanske Tvrđave, bio najstariji i najživlji deo Beograda. Bilo je to veliko, gusto naseljeno raskršće, kroz koje je prolazio Vidinski sokak, a današnja Dušanova ulica. Dortjol – mesto koje je na turskom označavalo četiri puta, četiri sokaka, sa jedne strane bio je ograničen Skadarlijom, a sa druge Malim Kalemegdanom. Od četiri sokaka, najnaseljeniji i najčuveniji bili su Jevrejska i Turska mala. Osmanlije, i strašne dahije su svoje kuće, ograđene visokim bedemima i baštama, skrivale u raskošnom zelenilu. Osim njih, bilo je tu i srpskog stanovništva, nešto bogatijih trgovaca i zanatlija, sa svojim skromnim kućercima i okućnicama. U tim lepim baštama i drvoredima dudova, stasale su i lepe, srpske devojke. Najlepša u kraju bila je svetlooka Spomenka. U to strašno vreme, kada su turci zauzeli celu Srbiju, pa i Beograd, pod pritiskom tamnih muslimana, i viševekovnog ropstva, rađala su se tamna deca, očiju zažarenih kao ugalj, i kose crne kao gar. U naš mentalitet i genetsku strukturu podvukla se vrela, turska krv, ali slovensko poreklo, obličije i crte su još tinjale na mnogim srpskim dečacima i devojčicama. U vrtlogu garave, crnpuraste, dece, rodila se Spomenka – čista i bela kao sneg. Bila je rumena, vesela beba, kasnije nestašna devojčica, kose večito svezane u pletenice. Njen osmeh, poput niske bisera, ulepšavao je ceo Dorćol. Jednog jutra, u ogledalu je osvanuo novi lik. Nestalo je traga onom veselom, rumenom, detetu buckastih obraza. Pred ogledalom je stajala visoka, stasita devojka, vitka i vižljasta poput srne. Imala je kožu boje kajsijinog cveta, dugu i svilenkastu, kestenjastu kosu, koja joj je u urednim pletenicama padala sve do pojasa, i krupne oči boje Dunava i neba koje se meškoljilo iznad grada. Svaki od imućnih turskih trgovaca, hteo je Spomenku za svoga sina, a naj uporniji bio je mladi turski muselin. Mnogi su dolazili kod njenog oca, neki na kolenima, sa poklonima, a neki sa pretnjama – ipak gospodin Kolović se nije obazirao ni na šta. Nije bilo tog blaga koje bi moglo da zameni njegovu jedinicu, niti te pretnje koja bi ga odvojila od nje. Tako je Spomenka živela bezbrižno, srca slobodnog za sve ljubavi što će tek doći. Bila je skromna, ali ponosita i odvažna. Često se smejala i pričala kako se nikada neće zaljubiti. Ipak, jednog opojnog prolećnog podneva, u hladovini starog hrasta, kraj reke, ugledala je dva oka – plavlja od neba, i dublja od reke, koju je toliko volela. U tim velikim, iskrenim, srpskim očima ogledao se slovenski duh, čistota, pravoslavlje. Spomenka je zastala i u tom trenutku su se srušili njeni bezbrižni, detinjasti dani. Od tog trenutka mislila je samo o prelepim plavim očima, a svake noći, kad bi srebrnkasta Luna zabrazdila nebom, sastajala se s Markom Veselinovićem, sinom poznatog, dorćolskog furundžije. Dok su sedeli na mekanoj travi, pored reke, i šaputali jedno drugom reči slađe od meda, i mekše od oblaka, samo nebo im je bilo granica. A zvezde su im bile tu, na dohvat ruke. Nije dugo vremena prošlo, a svadba je već bila zakazana. Bila je to svadba o kojoj je, ne samo Dorćol, već ceo Beograd, pričao. Najlepši srpski mladić i najlepša devojka, oboje iz imućnih porodica, srećni i ludo zaljubljeni... Izgledalo je kao da ništa ne može pokvariti njihovu sreću. No, jedne tamne julske noći, noći bez meseca i bez ijedne zvezde na nebu, desio se strašan zločin. Na vrata porodične kuće Kolovića, zakucale su bezobzirne turske zaptije, da izvrše muselinovu naredbu, i uhapse nesrećnu Spomenku. Zbog navodne krađe šljiva iz muselinnove bašte Spomenka je bila osuđena, nepravedno i bez suđenja, a zaptije su te tmurne noći došli da je odvedu u strašnu kulu Nebojša. Nisu vredele molbe njenog oca, bogatstvo koje je nudio, niti suze njene majke, ni njeni jecaji, krici, vapaji... Zaptije su imale svoju dužnost. Na silu su istrgli Spomenku iz porodičnog doma, i odveli je podno Tvrđave, gde je te noći zloslutno šumela reka, a hladnoća se prevukla preko ugažene trave. Vodena Kula, kako su je turci zvali, služila je kao zatvor. Pored nje su okomito stajala vešala, i škripala i krckala pod težinom hrišćanskih telesa koja su beživotno visila sa njih. Tišinu noći paralo je vrištanje, umirući krici osuđenika na smrt, koji su bili zakačeni vilicama i rebrima za kuke i čengele, po desetinu dana, uterujući strah u kosti buntovnoj Srbiji. Spomenka je bila hrabra, i kroz pomračinu, gustu i crnu kao katran, mogla je da oseti miris već polu istrulelih leševa, skoro da je mogla da nazre obrise novih mučenika, ostavljenih da u najgorim mukama skapaju od gladi i žeđi. Bila je nemoćna da išta promeni, i isuviše ponosna i gorda da moli da je puste. Koračala je hrabro, mada su joj noge klecale u kolenima. Kada je ugledala muselina i dželata, nije progovorila, nije pokazala strah. Videla je zloslutni odblesak oštrog sečiva, ali nije pustila ni glasa. Oči su joj se zamaglile za trenutak, da li od suza ili od hladnog vetra koji je te noći šibao Dunavom, ali nije se plašila. Znala je da je ljubav jača od smrti, i da je čast ponekad važnija od života. Muselin se oholo smejao, nije prihvatila njegovu bračnu ponudu, te je on svojevoljno odlučio da je pogubi. U daljini se začuo tapat konjskih kopita. Spomenka se okrenula i kroz guste grane i crnilo noći videla je zlatasti odsjaj kovrdžave kose, i stamena Markova pleća. Galopirao je u smrt, ne bi li je spasao. Muselin se uznemirio, dželat je oklevao. Spomenkina kolena dotakla su blatnjavo tlo, uz tup tresak, muselin joj je nasilno pritisao ramena na dole, držeći je tako da ne može da se pomeri. Hladno sečivo turske sablje zlokobno je blistalo na slabašnom, bledom, svetlu zaklonjenog meseca. Markovo lice postajalo je sve bliže i bliže i teško disanje njegovog ata je skoro zapahnulo zaptije i muselina.
Spomenka je poslednji put okrenula glavu, i pogledala svojim tužnim i vlažnim, dubokim, očima, u njegove - nespokojne i gnevne.
-Ne zaboravi me.- njene poslednje, tihe, reči jasno su se razbrale kroz gluvu ponoćnu tišinu, koje je remetilo samo rzanje ata i šum Dunava.
Već u sledećem trenutku, njena glava se bezvučno skotrljala niz utabanu travu, i zaustavila par metara dalje. Sečivo sablje bilo je skarletno i caklelo se od vrele, lepljive i guste krvi. Marko je zavrištao u divljem besu. Zaptije su ga nekako savladale i bacile u Nebojša kulu, da trune. Bio je osuđen da do samoga kraja posmatra zlokobno mesto gde su obezglavili Spomenku. Sledeći dan, kada su sklonili devojčino telo i odneli ga sa trave, na svakom mestu koje je dotakla kapljica njene krvi iznikao je mali plavi cvetak. Spomenak. Od tada spomenak raste svuda gde ima velikih ljubavi, a najviše u Beogradu, u samom srcu starog grada – oko kule Nebojše. Da večno podseća ljude na prave životne vrednosti, i budi uspomenu na davno zaboravljenu priču. Priču koja se nije završila te neobično hladne, julske noći, kada je Spomenka pogubljena. Jer Marko nju zaista nikada nije zaboravio, a sitan cvet, čudesne ljubavne moći i dalje živi. Predanje o njemu i dalje diše, jer se veruje da svako ko ubere Spomenak neće nikada biti zaboravljen, da će imati sreće u ljubavi, i da će živeti večno u srcu svog partnera. Beograd je veliki grad, i jedna od njegovih dobro čuvanih tajni je spomenak. Čini mi se da neku od tajni treba ponekad i otkriti, a davno zaboravljeni običaj nanovo oživeti kako ga ne bi progutao zaborav.
Ne znam koliko dugo sam stajala ispred cvećare u Dušanovoj dok se nisam naposletku odlučila da uđem. Ispred mene je desela dobroćudna starica, okupirana svojim heklanjem.
-Imate li spomenak?- pitala sam, i sama začuđena svojim pitanjem.
Bakica se nasmejala, i podigla pogled. Bio je to pogled zagubljen u daljini, prostornoj i vremenskoj, možda u nekim davno minulim godinama.
-Ne. Spomenak se ne prodaje u cvećari, dušo.
Porumenela sam, shvativši besmislenost svog pitanja.
Pružila sam bakici zgužvanu, papirnu novčanicu, uzevši tri ruže, u nadi da će mi večeras one, umesto spomenka, doneti sreću.

Нема коментара:

Постави коментар