субота, 10. фебруар 2007.

Krst, bela kragna i žrtva




Htela bih danas da ispovraćam dušu i sve one emocije koje se gomilaju u meni, i stvaraju hladan, ljigav talog, sličan crnom talogu kafe na dnu popijene šoljice. Ova kafa mi nije prijala... Muka mi je, i posle nje ostaje onaj odvratan ukus duž jezika i jednjaka – opor, hrapav, oduran. Nebo je danas sivo. Sasvim sivo. Sunca nema, ugušili su ga oblaci, koji i ne izgledaju sasvim kao oblaci, već više kao da se i nebo razbolelo i otrovalo i dobilu tu gadnu, sivu boju. Pesma ’’Could you be loved’’ mi gruva kroz zvučnike, kroz glavu, odvratna ova pesma. Could I be loved??? Jebeni Bob Marley, ja više i ne gajim nadu. Ove tra la la pesmice me ne mogu spasiti današnje depresije. Čudno je to kako vremenom zapadne čovek u neku kolotečinu, sivilo... NIŠTA. I to veliko NIŠTA te pritiska sa svih strana, a ti ne možeš da se odlepiš sa poda. Osećaš se kao smrskana buba-švaba na betonu, kako onako bespomoćno leži rasutih i spljeskanih creva svuda po kamenu, onako zalepljenih. ’’Znaš kako je kad se osjećaš prazno, kad želiš sve napustiti i onda ti se odjednom javi netko tako iz vedra neba kao ti meni, i unese ti neku volju u svaki dan, lijep osjećaj, hvala ti...’’, to mi je rekao Onaj koji me je odlepio sa dna, izvukao da se ne udavim u blatu dosadne svakodnevice. Onaj u kome sam se pronašla, i koga sam samo želela da zagrlim, da mu pogledam u oči i vidim svoj odraz u njima. Promenio je moje mišljenje o ’’kompliciranim muško-ženskim odnosima’’ – to jest pomislih kako, eto, i muškarci mogu da imaju srce i dušu, kako i muškarci umeju da osećaju i da vole, i da se njihov život ne sastoji samo iz džaranja jaja i ispijanja piva. Pomislih ’’Bože, kako smo slični. Bože, koliko mi se dopada.’’. Plašim sve da sam sve to isuviše napumpala, ishiperbolisala, prenaglila, ubrzala, na-vrat-na-nos požurila, ALI stvar je u tome što sam jedno veče pomislila da je na kratko skinuo svoju masku ’’opasnog, nedodirljivog džukca, igrača, čoveka kome nije stalo’’ preda mnom, i malko, sasvim malko mi se otvorio. Onda sam se i ja otvorila (a već sam isuviše iskrena i bez toga) i skinula štit pred njim, bacila svoj oklop i ugasila odbrambreni sistem, pa sam postala ranjiva. Podigao me je, odlepio od zemlje, imala sam taj glupavi dečiji kez na licu koji, jednostavno, nije silazio... Sve dok jednog dana iz čistog mira – šljus! Šamarčina realnosti. Nije mu stalo, ne pronalazi se u celoj toj priči, ponovo stavlja masku i ’’puj pike ne važi’’ sve što je pre toga rekao, kao da ponovo stavlja masku okreće se i odlazi. I ostavlja sve... Jebiga.
Nebo je ponovo sivo...






Krst, bela kragna i žrtva






Simbol – (od grčke reči simbolo – znak, znamenje) je znak sa značenjem, materijalna kulturna tvorevina koja je nosač odgovarajuće duhovne kulturne tvorevine. Neki fizički predmet, ljudska radnja, ili gest jeste ’’znak’’ samo ako drugim ljudima prenosi neko značenje kao duhovnu poruku, koja po sadržaju može biti misaona, emotivna ili voljna. Jedan isti fizički entitet može u različitim socio-kulturnim kontekstima da ima različita značenja.



Klasje. Klasje je zlatno-žuto i pravo kao tvoja kosa. Ispod klasja zelena trava, dva vlažna, krupna zelena oka a preko njih povez od zlata, tvoje vlasi. Moje su misli ptice, sa svakim zamahom krila sve bliže su tebi. Oluja me sputava. Oluja koja besni nad nama. Sunce je potonulo, udavilo se u ledenom pljusku, zgasnulo je. Ti si jedini zbog koga ceo svet postoji. Ti kao subjekat. Ti kao glavna i jedina uloga, u ovoj monodrami koju zovemo ’’život’’. Reč koja se vine sa tvojih usana dovoljna je da makar privremeno zaustavi ovu oluju što kida mojim pticama krila i obara ih na zemlju. Blatnjavu, hladnu, nepristupačnu zemlju gde stoji otisak anđela koji sam napravila, gledajući u nebo, pitajući Boga, i nebesa ’’Zašto?’’. Još uvek odgovor čekam, a odbijam da ga čujem, jer od odgovora me je strah. Suze su se sasušile na mom licu, po njemu klizi samo ovaj neprestajući, beskonačni pljusak. Ali i on je bolji od pustinje i kamenjara – bez tebe. Da ne postojiš ne bi bilo ovog pljuska, ali ne bi bilo ni blata, ni zemlje koja mi ublažava ’’slobodan pad’’,... Ne bi ostao ovaj otisak anđela, koje sam pravila u snegu kad sam bila mala – i kad nisi postojao ’’ti’’. Da ne postojiš bila bih u pustinji praćena samo jednom zmijom – bez pitanja u glavi, bez pogleda uprtog u nebo, suvih očiju, praznog pogleda – bez suza, ali i bez želja... I nije mi žao što je ovako. Bolje da mi u ustima bude ovaj opori miris truleži i kiše, nego da u njima vlada ispucala suša. Moji zglobovi sputani su trnovitim vencem. Glava mi je slobodna, a istovremeno pritisnuta stotinama tona teške pomisli na tebe. Raskršće pred nama. Raskršće koje nikada nije postojalo, i ne postoji – ali mi smo vanprostorni i vanvremenski par. Mi nikad nismo ni postojali, zar ne? Postojao si samo ti – težak, bitan i veliki – u mojoj glavi, u mojim rečima, i pesmama. A onda si narastao još veći, isuviše ogroman da bi stao u jednu čupavu glavu koja voli klasje samo zbog tvoje kose, koja voli zemlju samo zbog tvojih zlatnih očiju. Brodovi u nepovrat plove različitim smerovima, ti sa mojim pticama – koje nikako da te sustignu – na jednu stranu; ja, i oluja koja me prati, na suprotnu. Ponekad mi se čini kao da stojim u mestu, a ponovo si mi sve dalji i dalji. Razvlačim krv između prstiju, krv žene koja je želela da nosi tvoju krv u sebi, da bude krv tvoje krvi, da bude majka tvojoj deci, da u sebi nosi malog tebe – sa hiljade leptira u okovima slobode. Sada je ta krv slepa, beskorisna, može da teče, može da pretvori i more po kojima naše lađe plove u crveno. Da sve bude duboko i crveno, crveno, crveno, da te svojom prećutnom opomenom podseti na jedno krhko, i bledo, skoro-prozirno biće, koje te voli više nego što će ikada i jedno biće moći da te voli. Više nego što te voli tvoj krst, tvoj Bog, ta bela kragna oko vrata, i zavet dat nebesima. A ti to ne znaš, jer te moje ptice očerupanih krila nikada neće stići, nikada te neće dotaći, nećeš ih sačekati na pramcu i previti njihove rane. Nećeš čuti otkucaje njihovih malih srca satkane od slova tvoga imena, pre nego što svi zvukovi zauvek utihnu, pomru u čemeru sopstvene patnje. Nećeš osetiti njihovu toplinu pre nego što popadaju u duboko more, crveno od moje krvi. Krvi koja ti nije bliska, i nikada neće biti. Zatvorila sam dušu, neka krici nemoći guše samo mene, ne nailazeći na odgovor, na emociju – i oni će utihnuti. Kažem da te ne volim, to i pomislim – ali shvati, to je zato što tako mora – inače će moje srce postati preteško i prepući svaljujući svu svoju ljubav i strast poput tečnog stakla na palubu – daske neće moći da izdrže i one će prepući od preteškog i prevažnog tebe i od čistote, ovog bezmernog i bezuslovnog osećanja koje raste iz mene, a pripada tebi. Slomljeno srce, puknute daske, razvaljena paluba, - brod će potonuti i ja ću se ugušiti u crvenom moru suza i krvi naraslom od plime koju mi pljuskom šalješ. Oprosti mi stoga što ćutim, i odbijam da priznam i tebi, i sebi ovu emociju što čuči tu negde kod grla, i pritajeno guši svaku iskrenu reč. Oprosti što se odričem ptica, što ih više ne prepoznajem, što prekrivam uši da ne bi spoznala njihovu pesmu. Oprosti što ponavljam da te ne volim, i što ti u nemogućnosti i strahu od iskrenih, reči koje su sasvim sigurno preteške da ih poneseš i prihvatiš – koje u sebi čuvaju pesmu slavuja i štiglica, serviram gomilu gluposti – ružnih ptica, koje grakću o svakodnevici i pritežu te svojom dosadom i običnošću. Zato ćutim, gluva za eho pesme slavuja koji su rasli u mome srcu, ali i slepa za sve ljubavi: stare i nove. Slepa – jer mi slap tvoje kose pravi nevidljivi povez preko očiju. Povez od zlata, povez od klasja koji ne želim da skinem. Ćutim, odričem se svega, poričem, okrećem leđa odlazećim lađama, spuštam glavu – ne želim da gledam nebo koje mi te uzima. Ukralo te je od mene, a ja te zapravo nikada nisam ni imala. Kažem da te ne volim više, da ne osećam više ništa – a moja je ljubav kao trag benzina, trag ulja u crvenom moru – sad je skoro i nepostojeći, ali i dalje prati jedra tvoje lađe, i dalje nas spaja – skoro nepostojećim, stanjenim tragom, koji se razvlači između dve krme, preko talasa, naspram oluje. I dalje nas spaja – onako razvučena – od sidra do sidra. Ljuta sam, tužna, hladna, daleka, otupela, sakrivena, i srećna – i sve to u isti mah. Srećna jer je baš tvoja oluja ta koja mi puni pluća i pore. Preveliki si teret, ali ujedno i teret koji mi daje krila, zato ne žalim ni jedne prolivene suze, ni jednog uzdaha, ni jednog pokidanog pera. Daješ mi snagu, pa se ne plašim ove oluje, a hiljadu leptira u mojoj utrobi žele da ih oslobodiš, da izlete, samo da ti dotaknu usne, pa makar i umrli od ledenih kišnih kapi tvoje ravnodušnosti i podozrenja...



Нема коментара:

Постави коментар