понедељак, 18. јануар 2010.

-ČETIRI ALIJANSE-


4

ČETIRI ALIJANSE


Gvaul je bio mišićav, veliki, i voleo je da galopira isto koliko sam i ja, odbegla zatočenica, osećala potrebu za time, želju da pobegnem. Za njega divlja jurnjava do šume bila je zabava, kao i uvek; za mene - neophodni beg, borba za život. Dok smo jurili kroz redove visokog drveća obraslog mahovinom i pokraj oštrih strmina, litica koje su se obrušavale sa strane, morala sam da razmišljam o onome što radim i da ne dopustim mislima da mi se vrte i zapliću oko stvari koje su se sada činile sekundarnim. Jedina stvarnost za mene, dok smo jurili, trebalo je da bude Gvaulovo disanje i grmljavina njegovih blatnjavih kopita. Osećala sam da se oznojio od napora i slušala kako neujednačeno, duboko diše. Staza kojom sam ga danas poterala bila je izazovna, puna strmina, naglih skretnica, stranputica i korova. Oboje smo je dobro poznavali, on zato što je voleo da jurca naokolo i mesto ga nije držalo, a ja zato što sam kao mala sa Haldunom išla do jezera i igrala se. Ispod nas se naziralo modro jezero. Odjednom meko tlo litice pod Gvaulovim kopitima poče da se mrvi i odronjava, delići zemlje su se kotrljali niz padinu prema jezeru, tada bi verovatno pao i oboje bi se skotrljali sve do podnožja, do samog jezera, da mu nisam naglo cimnula glavu. I tako stadosmo da galopiramo niz strminu jedva nešto blažu od litice. Skoro da sam videla pred očima samu Smrt kako u podnožiju širi ruke da me prigrli. Čvrsto sam ga stegla nogama i posmatrala mu uši kako bih mogla predvideti u koju će stranu krenuti kad izbegava krupnije stene i korenje. Morala sam da mu smirujem glavu, pazeći da ga ne ometem u paničnim pokušajima, besnim trzajima, da održi korak dok nas je naša združena težina vukla nadole. Da padina nije bila suviše strma naterala bih ga da klizi na sapima, ali u trenutku nisam mogla da razmišljam ni o čemu. Na dnu nas ipak nije sačekala Smrt, već gomila oborenog drveća, ali Gvaulu je nekako pošlo za rukom da sve to preskoči i to brzinom koju nijedan konj čiste svesti i zdravog uma ne bi ni pokušao da postigne. Da je samo bio trunčicu manje hrabar, ne bismo se izvukli. Zaista ne znam kako mi je uspelo da ostanem u sedlu, ali kada je Gvaul teturavo stao tik pored osvežavajuće i bistre jezerske vode oboje smo bili u uspravnom položaju. Njihala sam se od siline njegovog disanja a noge su mi bile mokre i vrele od njegovog znoja i napora. Potapšah ga po vratu da ga smirim.

-Ti si jedan dobar dečko, najbolji konj na svetu koji postoji. Ti si moj jedini prijatelj na svetu...- pričala sam, kao i brojne druge gluposti koje samo osoba u paničnom strahu i šoku može da izgovori, mazila sam ga dok se nije smirio i počešao glavu o moje koleno. Začuh tih i usporen aplauz iza sebe, trgnuvši glavu ugledah svog šumskog prijatelja koji je bezbrižno sedeo na jednoj od nižih grana obližnjeg hrasta. Sjahah i dočekah se na drhtave noge. Pre nego što sam se okrenula ka nimfu pregledala sam Gvaula, imao je samo dve manje posekotine i ništa nije istegao. Kao da se već odmorio i ohladio od jurnjave. Klecavo i još uvek u borbi da dođem do daha okretoh se ka dugokosom nakeženom mladiću koji je bezbrižno sedeo na obližnjem hrastu posmatrajući dramu oko sebe.

-A ja?- upita nimf.

-Ti. Da li si mi prijatelj?- iskreno upitah.- Kako da znam da mogu da ti verujem?

-Nikako.- reče nimf osmehnuvši se pomalo tajanstveno.- Ali pokušaj. Biću ti i više nego potreban da pronadješ pravi put. Uostalom nisam te lagao u vezi strine zar ne? Sada kada su te otkrili, i pretrpeli tvoj beg, poslaće celu kraljevu gardu za tobom. Moraćeš da odeš iz zemlje. Recimo negde na jug.

-Na jug? Ali...- ugrizoh se za jezik.- Imam nekih obaveza ovde.

-Pusti obaveze sada kada si u opasnosti. Vidiš na pomolu je rat velikih razmera koji čak ni car ma kako mudar bio neće moći da spreči.- poslednja reč beše mu puna mržnje prema caru.

-Zašto ga mrziš?- upitah neoprezno dok sam nemarno skidala pocepanu odeću pred njim i ulazila u hladnu i prozirnu zelenkastu jezersku vodu. Za trenutak mi se učini da mu se pogled izgubi negde u pomamnom i grešnom sjaju bele, baršunaste kože ali se onda odjednom trže.

-Mrzim ga.- ovaj put mu je glas bio mnogo blaži i staloženiji dok je otegnuto i sneno govorio. -Car je budala! Pokušava da ubedi četiri alijanse da žive složno u miru i da ih ujedini pa onda da samostalno vlada bez odobrenja udeonih kraljeva. To carevo naprezanje dovešće do rasula medju stanovništvom dve zemlje su stale uz cara dok su druge dve izrazito protiv.

-Zar po legenda ne glasi da će se ''zemlja blagodariti pošto poslednja kap krvi dotakne zemlju a legende zamru.''?- Spirala sam zgrušenu krv sa kose i trljala ranjeno rebro.

-Istina.- reče nimf tiho.- Car, kao neuki glupak smatra da ako posledja zmajska krv nakvasi zemlju da se može uspostaviti sloga među narodom. Zbog toga je otpočeo pokolj zmajeva još pre mnogo godina. Prvi su pali kraljičini čuvari, a potom svi ostali. Ono što car želi jeste da iskoreni magiju i moć pošto misli da je ona isključivo rušilačka sila. Misli da je magija potrošna roba i da može tek tako da je iscedi iz zemlje.- Mladićev sanjalački osmeh pretvori se u grimasu zgražavanja i negodovanja.

-I šta ja tu mogu da uradim?- rekoh površno jer nikada nisam volela politiku.

-Mnogo toga.- nimf klimnu glavom.- Ti bi trebalo da budeš najveća čarobnica svih vremena, magija čuči u tebi samo je treba pronaći.

Pošto završih sa kupanjem odvezah jednu od najlepših i meni najdražih haljina koje sam imala i sa pažnjom je obukoh. Kosu sam prstima probala da razmrsim a potom sam pogledala svoj odraz u jezeru. Mislim da bih se satima gledala da me nimf nije povukao za rame.

-Hajde treba da požurimo. Krenućemo preko planinskih prevoja do lučkog grada Merala. Uz malo sreće i opreznosti stićićemo tamo za jedno dva dana.- Nimf se okrete i zazvižduka jako tri puta kada iz dubine šume istrča veliki snežnobeli konj srebrnaste grive. -Mislim da će moći da parira tvom Gvaulu.

Mladić se bezbrižno osmehnu i okrete konja. Kada sam se popela na konja i zajahala tik uz nimfa i njegovog bleštavog ata dobila sam potrebu da nešto pitam.

-Kako je majka želela da me nazove?- upitah tiho i melanholično.

-Ne znam. Mislim da nikada nije to rekla.- nimf zabaci glavom.- Ali njena zaštitnica bila je Fortuna, boginja sudbine i sreće. Mislim da bi te ona verovatno nazvala Fortuna.

-Oh, to je lepo ime. I onako sam dete sudbine.- klimnuh glavom usporeno, što od umora, što od tuge. -Od sad ću se zvati Fortuna. Znaš čudno je to biti smatran princezom posle sedamnaest dugih usamljenih godina glupog i neučtivog Jordika.

-Mhm, prelepo ime.- unjkavo reče nimf.- Mislim da je moje ime Artiom.

Dok smo uskladjeno jahali ka jugu, Artiom mi se obrati.

-Vidim kako si zavolela svog konja.- reče on prekinuvši tišinu ispresecanu zvukom konjskih kopita.

-Lep je.- kazah. –Vrela krv kola njegovim venama. Živahnim stvorovima kao njemu i meni treba prostora i slobode. Setih se tamnice u kojoj sam do pre nekoliko časova ležala i zglobovi me nanovo zaboleše.- Puno slobode!

-Dakle želiš slobodu?- Artiom frknu.- Možeš je dobiti samo ako se potrudiš, znaš.

Pogledah Nimfa ispod oka. Da li je to bila samo primedba, ili je pokušavao nešto da otkrije. Da li je Artiom video da me muči sumnja? Nisam mogla da ocenim. Zahvaljujući naklonosti moje strine, naučila sam se čitanju ljudi. Ali Artiom je bio nešto sasvim drugo. Užasno dugo vremena bio je proveo sam u šumi, i bio je čovek samo jednom polovinom svog bića. Pošto smo odmakli od šume, i strmovitim planinskim putićima krenuli ka jugu, sunce je poput velikog, bleštavog, žutog dukata počelo da se spušta niz udolinu iza brda.

-Pada noć. Mislim da bi bilo bolje da ovde prenoćimo. Sutra ćemo nastaviti dalje, negde u podne bismo trebali da stignemo, ako budemo jahali u galopu bez zastajanja.- odlučno reče Artiom dok je posmatrao predeo okupan pospanim sunčevim zracima. Ja sjahah sa ata i iz omanje torbe koju sam ponela sa sobom izvadih malo hleba i sira, pa mu sve to uz osmeh pružih.

-Hvala.- Artiom poče da gricka hleb iako je bio bajat. Kako može da jede nešto što je istovremeno bilo i suvo i buđavo?

-Dakle, misliš da će izbiti rat?­- nasmejah se kad mu ugledah izraz lica.

On bez žaljenja spusti hranu.

-Nadam se da ne, ali ako su moje sumnje tačne, mislim da bismo trebali da budemo zajedno sa istočnim alijansama pre kraja ove sedmice.

Klimnuh glavom privukovši njegov večito radoznali pogled na sebe.

-Bilo bi dobro da radimo nešto drugo sem potucanja po planinama.- suvim glasom kaza on.- Više volim borbu.

Tiho se nasmejah.

-I ja.

To je bilo genetsko nasleđe moje majke. Ljubav prema adrenalinu koju mi je svojom krvlju prenela. Artiom mi prstom dodirnu krajičak usana. Nije pokušavao da me zavede i njegov dodir je bio neočekivan.

-Znaš, stalno očekujem da se ponašaš kao uobražena čarobnica.- Prešao je prstom od mojih usana do krajička oka počevši isprekidano da diše uprkos naporu da smiri dah.

-To je zbog vaspitanja. Teško je prihvatiti se magije posle sedamnaest godina oklopa.- odvratih.

Od pero lakog dodira njegovih prstiju po mome licu srce mi sidje u pete. To je verovatno bio prvi put kako mi je nagovestio da sam mu draga. Upravo je to bio jedan od razloga zašto sam stalno izbegavala njegove lukave, dvosmislene razgovore, i oštar, uporan pogled koji se zadržavao na mojoj putenosti beskrajno dugo.

-Mislio sam da ću postati nestrpljiv dok te slušam.- zadihano kaza.- ali tvoj glas je tečan i sladak poput meda. Osećam se tako opijeno kada sam kraj tebe.

Obema rukama mi obgrli lice i kleknu da me poljubi. Želeo me je isključivo zbog lepote. Sva stvorenja prirode divila su se sirovoj magijskoj lepoti. Mladost i lepota: perpetuum mobile prve vrste. Odjek razgovora koji sam ranije vodila sa Aramilom sprečio me je da se prepustim njegovim čarima. Dok sam se utapala u njegova somotsko-meka usta, očajnički sam se borila za snagu da se još nekoliko sati pretvaram. Jedna od stvari koju sam u igri protiv svog oca, strine i celog kraljevstva naučila bila je da polovina uspeha u prerušavanju počiva u tome kako drugi gledaju na tebe. Moj otac je mislio da sam glupi dečak, pa je zanemarivao znake koji tome nisu išli u prilog. Artiom je mislio da sam prelepa heroina; trebalo je da je ta uloga laka, ali to zapravo nije bila. Aramil je mislio da sam verna i poštena. Jesam li? Nevoljno se odmakoh od nimfa.

-Fortuna?

Boreći se za vazduh naslonila sam čelo o njegovo rame, pokušavajući da pronađem neki razlog za svoju uzdržanost koji neće povrediti ni mene ni njega. Lakše mi je bilo, jer sam znala da sam za njega samo razonoda. Vilin-stvorenja su u tom pogledu bila daleko slobodnija od nas, ljudi.

-Ne možemo to da radimo, Artiome. Na oprezu smo. Ako još malo odmaknemo, neće me biti briga i da stotinu razbojnika i očevih gardista počnu da nas napadaju.- Prilično mi je pomoglo što je taj izgovor u potpunosti bio istinit. On se nasmeja i dopusti mi da razbijem raspoloženje.

-Stotinu je li?

Ja ga sa žaljenjem odmakoh od sebe a onda skočih na noge i ustuknuh nekoliko koraka.

-Možda i hiljadu. Idem da timarim Gvaula.- pokazah ka njemu.- Ti ostani ovde.

Smešio se kada sam otišla ali naslutih da sam samo odložila nevolje sa kojima ću kasnije morati da se pozabavim.

Jutro je živnulo u ptičijoj opojnoj pesmi. Pod kopitima naših konja sijala se orošena trava. U podnožju planine razanavali su obrisi malih slamenih seoskih kućica.

-I dalje ne mogu da shvatim da je strina mogla da učini tako nešto.- rekoh posle dugog ćutanja koje je kopkalo i mene i Artioma.

-Znaš tvoj otac uvažava njeno mišljenje UVEK. Uostalom ona mu je polusestra... Obučavala se na kraljevskom čarobnjačkom univerzitetu punih dvadeset i pet godina pre nego što je došla na dvor kod svog brata. Čim je došla počela je da zamazuje kralju oči i zavodi tiraniju iza njegovih leđa. Tvoju majku je posebno mrzela, jer tvoja majka je bila sve ono što ona nikada nije mogla da bude, niti će ikad moći. Bila je plemenitog porekla, imala je moć, pamet i lepotu a tvog oca je mogla da pobedi u svemu, sem u rvanju. Ali uprkos tome, Maleficia je bila lukava. Izuzetno lukava, skovala je plan kako bi mogla da prihvati svu moć za sebe. Dobro je znala da će kraljičino osmo dete biti ćerka neograničenih umnih i magijskih moći. Kada bi zadobila poverenje i ljubav tog deteta i nametnula mu se kao majka i starateljka, mogla bi da je kontroliše i zloupotrebljava njenu moć. Draga moja, imala si sreće što si razotkrila istinu na vreme i uspela da pobegneš, da si ostala još malo u onom zamku, matora bi verovatno iscrpela i isisala svu magiju iz tebe.

Konji su polako silazili krivudavim putićem u selo. Prolazili smo pored skromnih kućeraka i užurbanih, zajapurenih seljaka koji su veselo obavljali svoje jutarnje dužnosti. Mlade seljanke rumenih obraza i sitnih, okruglastih očiju su veselo čavrljale dok su nagonile ovce na ispašu, starije žene su već sedele na hoklicama i strpljivo muzle šarulje iz štala. U trenutku mi se misli zagubiše. Nikada ne bih mogla sebe da zamislim prikovanu za ognjište i kako pokorno i marljivo, sa pažnjom obavljam kućne poslove. Za mene je veselo jutro pretstavljalo topao jorgan, miris svežeg cveća, čaša toplog, penušavog mleka, i maženje do podne. Po prvi put se pokolebah zbog obećanja koje sam brzopleto dala.

-Mislim da bi bilo pametnije da staviš kapuljaču, za slučaj da su nas kraljevi gardisti preduhitrili. Vesti u ovim krajevima se brzo šire.- Artiom me opomenu i ja natukoh tamno-zelenu kapuljaču preko očiju. Polako kaskajući stigli smo do ulaza u prašnjavu krčmu. Na jutarnjem povetarcu se klatila velika tabla sa crtežom crvenog petlića na njoj. Artiom sjaše te i ja učinih isto, povukoh Gvaula za uzengije i povukoh ga ka štalama. Gvaul i snežno beli Artiomov at počeše izgladnelo da trpaju glave u činije zoba a nimf i ja uđosmo u krčmu. Krčmar je bio sitan i dežmekast, stariji čovek. Preko njegovog pivskog stomaka bila je zategnuta uflekana prljavo bela kecelja, marljivo je brisao drveni šank dok je mlada seljančica služila doručak putnicima koji su se odarali za stolom u uglu. Za šankom su, što se moglo i očekivati, stajali kraljevi gardisti koji su netrpeljivo razgovarali sa krčmarem. Obli me napad paničnog straha ali onda osetih Artiomovu toplu šaku na svojim bedrima. Poveo me je do šanka kako bismo bolje čuli gardiste. Smatrala sam da je to vrlo rizičan potez i da sam se ja išta pitala smesta bih odjahala što dalje od te krčme. Ali on je očigledno znao šta radi.

-Gazda!- podviknu on, grubo prekinuvši važnu prepirku stražara.- Rum za mene, šolju mleka za moju ženu, neko pecivo i prenoćište!

-To bi bilo 12 bakrenjaka.- krčmar ga zlovoljno odmeri a zatim frknu.- Brunhilda donesi ljudima rum, mleko i mamino pecivo.

Mlada devojka koja je upravo završila sa postavljanjem doručka za sto u uglu, orno se osmehnu i otrča u kuhinju.

Kraljevi stražari nastaviše svoj bučan razgovor, nije bilo potrebe da naprežem uši kako bih ih čula, govorili su besno, nevoljno i glasno:

-Mislim da je glupo što ovde tražimo tu vešticu do sada bi već mogla da bude bilo gde!- reče jedan od stražara.

-U svakom slučaju: razumeo si?! Devojka je visoka negde oko metar osamdeset, obla, dugonoga i vrlo mlada, ima dugu kosu i nosi mušku odeću ako se pojavi negde u blizini sela odmah nas obavesti! Kralj će biti veoma velikodušan.- drugi stražar se obrati krčmaru izazivački.

-Da, da. A koliko velikodušan?- pohlepno upita gazda crvenog petla.

-Deset hiljada zlatnika za devojčinu glavu.- zadovoljno reče gardista i otpi još jedan gutljaj piva a onda se nadlakti nad šank i poče da šara prstom po drvetu.

Osetila sam se kao progonjena životinja. Deset hiljada za moj život. Zbog čega? Da li mu je strina naredila da raspiše nagradu za moju glavu jer je shvatila da su se stvari otrgle kontroli? Mora da želi da me vidi mrtvu... da bude sigurna da joj ovog puta ništa neće stati na put da se dokopa vlasti.

-Bolje pojedi nešto trebaće ti snage...- Artiom reče gurnuvši tacnu sa vrućim, hrskavim, pecivom ispred mene.

-Ne mogu, hvala.- prošaputah. Nisam mogla da govorim od straha. Šta ako neko posumnja u mene? Već sam mogla da vidim svoju odrubljenu glavu i oca i strinu koji likujući igraju i vesele se nad njom. U tom trenutku na prozoru kafane začulo se kuckanje i kroz prašnjavo okno primetih sivobelog, gordu pticu. Aramilov soko! Hitro poskočih sa visoke stolice i otvorih prozor, iz poruba haljine izvukoh parče starog papira i pero i drhtavim rukopisom nažvrljah par redova. Artiom me je zbunjeno posmatrao dok sam zakačinjala papir za sokolovu nogu i polako zatvarala prozorsko okno.

-Morala sam da pošaljem bratu pismo, ne želiš valjda da se naši zabrinu.- promrmljala sam svesna sumnjičavih pogleda kraljevih stražara.

-U redu draga, mislim da bi bilo bolje da se odmoriš u sobi. Ne bih voleo da mi se nevesta stropošta od umora.- Artiom je bio vidno ljut, on ustade sa stolice, otpozdravi gardiste i krčmara i povuče me za rukav uz stepenice. Besno je siktao:

-Kako nesmotreno od tebe!- vukao me je uz drvene stepenice i ubacio u sobu zalupivši vrata za sobom.- Zar želiš da izginemo?

Ovo je bio prvi put da vidim bes i ljutnju na Artiomovom nežnom licu.

-Jesi li čula o čemu su pričali? Rat se razbuktao na istoku, careve alijanse su već krenule. Bolje gledaj kome je najbolje prikloniti se. Dakle kada stignemo u Meral treba da razgovaramo sa carevim vojvodom. Upamti jedna trula jabuka može da pokvari i ostale u košari. Treba samo vojvodu da ubedimo da dela protiv cara, smaknemo tvog oca sa prestola, uklonimo strinu i ti spaseš zemlju, prikloniš se alijansama na istoku i pružiš im sa svojom vojskom potrebnu podršku u bitci protiv cara, a onda... Tvoj otac je izgleda stao na carevu stranu. Možda bi bilo najbolje da ukloniš i mladog carevića.

-Aramila? Ne!- ote mi se uzvik gađenja.- Nikada ne bih mogla tako nešto da uradim!

-...Je l’?- slutnja prelete preko Artiomovih biserno azurnih očiju i on se sumnjičavo zagleda u mene.- A zašto? Nemoj mi reći da ti... osećaš nešto prema tom ljigavcu?!

-Ne... Samo... on je dobar čovek. Tako je mlad i neiskvaren! Ne zaslužuje da umre!- branila sam se nespretno od bujice nadolazećih reči dok sam panično blenula u pod.

-NEMOGUĆE!- uzviknu nimf u očajanju.- Amazonke NE SMEJU da osećaju!

-Rekoh ti... samo ne želim da vidim dobrog čoveka ubijenog zbog nekih glupih predrasuda. U ostalom dosta prepiranja! Ne želim da pričam o ovome. Povratiću moć, pregovaraću sa carevim vojvodom, skloniću oca sa vlasti i oslobodiću narod. Nije li to dosta?- iznureno sam upitala skinuvši ogrtač i bacivši ga na slamenu postelju.

-Tsk...tsk...tsk... Nešto zaboravljaš princezice! MAGIJA. Sa njom si rođena i njome upravljaš ali takođe moraš da je služiš! Ako car pobedi zlatno doba je prošlost...

Baš kada sam se spremala da žustro odgovorim na ovo začuli su se teški koraci i škripa vrata koja su se otvarala. Ja se prenuh istog momenta Artiom mi položi dlan na glavu i nežno me gurnu tako da sam kleknula. Za trenutak mi je lice bilo blizu njegovog obdarenog abdomena. Podigoh pogled i videh ga kako se smeši. Onda me je gurnuo pod sto. Ispod stola je bilo hladno, mračno i tvrdo, ali sam znala da moram da izdržim. U suprotnom bi moju glavu servirali ocu za tričavih deset hiljada. Uskoro su se pojavila velika stopala gardista koja su prišla stolu. U sobu su ušla dva čoveka u odorama kraljevih gardista. Bili su to isti oni vojnici koje smo sreli za šankom. Odmah do stola stajao je Artiom kao da je zadubljen u papire na stolu. Listovi su mu bili snažni. Nisam zabadava ova prethodna dva dana mislila o njemu. Moje misli upoznale su me sa pojedinostima o njemu: sa širokim ramenima, paperjasto zlatnim pramenovima kose na vratu, uskim strukom, čvrstom zadnjicom nalik na dve trešnje i čvrstom linijom listova. Uskoro je otpočelo ispitivanje. Mogla sam da zamislim Artiomov izraz lica: mrštenje glatkog čela, oči skupljenih uglova kako gledaju u bezvredne papire na stolu i duge prste koje vuče po gruboj, drvenoj površini.

-Izvinite na smetnji.- reče prvi stražar.- Moramo da vam postavimo par pitanja.

-A gde vam je gospođa?- primeti drugi stražar sumnjičavo.

-U kupovini.- promrmlja Artiom bez daljih objašnjenja.

-Ah žene! Budalasta stvorenja!- prvi stražar sa grubim glasom, podrugljivo reče. Sva trojica se nasmejaše. Zabacila sam glavu i zamalo udarila u tablu stola. Nije bilo potrebno isticati da sam kao poslednji, živi primerak gordog plemena amazonki smatrala svoj, ženski, pol kao prestižan. I nije mi se nimalo dopalo da moj rod i ugled povlače naokolo kao neku staru, prašnjavu krpu. A Artiom: mislila sam da je odan! Potrudiću se da mu stanem na nogu čim budem mogla ili učinim još nešto gore... Posmatrala sam njihove noge i uvidela glavnu razliku. Kao da su Artiomove noge imale oči i budno me posmatrale dok su noge očevih gardista ličile na njih same, prave i prostodušne kao noge stolica.

-Odakle dolazite i gde idete?- prvi se pribrao drugi gardista. Zvučao je poslovno i krajnje ozbiljno. Lepršavi smeh u Artiomovom glasu se izgubi:

-Dolazimo iz Merala i idemo u Jargon, u posetu prijateljima. A i ja sam putujući trgovac tako da idem da se snabdem robom.

Kada je nimf završio nastala je tišina, kao a on očekuje od gardista da ponovo progovore. Ali oni ništa nisu rekli. Često to čine, kako bi ljudi postali nesigurni u sebe. I ovog puta im je to uspelo jer Artiom ponovo progovori, a zvučao je nervozno. Pomilovah ga po listu da ga smirim i izgleda da je to uspelo jer je zvučao staloženije kad je nastavio:

-Dakle i ja i žena smo veoma umorni. Mi smo samo prosti trgovci. Evo, pretresite nas ako želite, siguran sam da nećete ništa pronaći.

Vrlo riskantan potez koji me je naterao da pretrnem i zadržim dah u iščekivanju odgovora.

-Ne. Mislim da to neće biti potrebno.- reče jedan od gardista, očigledno isuviše lenj za posao kao što je detaljan pretres prostorije.

-Kako vi želite gospodo.- Artiom je govorio kao da ga neko davi. Zakikotala sam se tiho i pomerila ruku na njegovu butinu.

-Bilo bi bolje da ništa ne skrivate od nas. Ako se sazna da je žena koju sa sobom vodite veštica koja je ubila kraljevića Jordika, vaša glava će pasti pre svih! Znate li koje su kazne za saučesništvo? Bičevanje do besvesti potom vezivanje za konje kako bi rastrgli izdajnika na više delova koji bi kasnije bili bačeni lovačkim psima.- jedan od stražara suvonjavo dodade.

Pre nego što sam uspela da kriknem, Artiom gurnu nogu pod sto i stade mi na stopalo. Ućutala sam, a on je zadržao nogu ispod stola i tapkao po mojoj.

-Uveravam vas da ne krijem ništa. Žena koju vodim sa sobom je čestita seljančica koja nikada nije ni čula za kraljevića.- prilično staloženo primeti Artiom.

-U redu. Želimo da budete upoznati sa kaznama za izdaju na vreme.- gardista reče a stopala mu pođoše ka vratima. Posmatrala sam kako dva para nogu odlaze i nestaju iza vrata.

Čula sam bat odlazećih koraka ali sam ostala da klečim pod stolom zadubljena u sopstvene misli. Posle nekoliko trenutaka nimf se spustio do mene. Zurili smo jedno u drugo.

-U redu je. Možeš da izađeš.- rekao je blagim glasom.

Odmahnuh glavom zamišljeno. Nasmešila sam se. Artiom je bio tako lukav. Ni nalik muškarcu za koga sam trebala da se udam. Artiom nije čekao odgovor. Oborio me je na leđa i za tren oka legao na mene. Onda mi se njegov jezik obreo duboko u ustima, a rukama mi je gnječio telo. To je bilo čudno. Potajno sam maštala o ovom trenutku od kada sam ga ugledala, pored jezera, ali sada, kada je na meni bilo telo koje mi se pripijalo uz ravan stomak, kada sam u uhu osećala vlažan jezik, iznenadila sam se koliko je sve bilo drugačije od mojih sanjarija. Jednim delom sam uživala - želela sam da me pritiska još jače, i ne kroz ovoliko slojeva odeće. Moje ruke želele su svuda da ga dodiruju, da mu stežu mišićavu zadnjicu i premere široka pleća. Moja usta su prijanjala uz njegova kao da grizu smokvu. Ipak grizla me je savest. Neka skrivena krivica i slutnja. šokiralo me je to što mi neko gura svoj vlažni jezik u usta, što na meni leži težina koja mi isteruje vazduh iz grudi, što me njegove tople, lepljive šake dodiruju svuda po telu. Ne treba ovoliko da razmišljam... Ipak sledila sam tok svojih haotičnih misli. Njegov pojas zabada mi se u stomak! Da li ovo prija? Da li ovo zaista želim da uradim? Na trenutak sam pomislila na Aramila i na sve ono što je on rizikovao da bi spasio moj bedni život. Da li bih zaista to sve mogla da odbacim u trenutku? Možda me to sprečava više nego išta drugo da istinski uživam.

-Treba li da radimo ovo?- prošaputala sam kada je počeo da mi grize dojke kroz haljinu.

-Znam poludeli smo! Ali možda nećemo imati drugu priliku!- počeo je da mi zadiže suknju.- šta ako sutra budemo razotkriveni? Ako sutra prestanemo da postojimo?

Podigao mi je suknju i podsuknju i prešao rukom po butini. Talas zadovoljstva bio je tako snažan da sam u jednom trenutku osetila kako sam spremna da mu se podam. Baš u tom spasonosnom trenutku začulo se lagano kuckanje po prozorskom staklu. Hitro odgurnuvši Artioma sa sebe podigoh se na kolena a potom i na noge i otkrilih prozor. Sivi soko strpljivo je stajao na drvenom prozorskom simsu. Za desnu nožicu bio je zakačen mali komad papira. U tom trenutku sva strast je iščezla iz mene, Artiom i njegovo vlažno, uzbuđeno disanje i raskopčana košulja su mi se sada činili tako gadnim i poganim. Protresoh rukom haljinu kao da želim da se očistim od svega i pažljivo preuzeh papirić sa Aramilovog sokola.

''Drago mi je što je sve u redu. Ni ja nisam imao većih poteškoća. Dolazim u Meral sa poslednjim zracima pospanog sunca. Čekaj me kod Rogatog Gospodara imam tamo neodložnog posla. Jedva čekam da te upoznam sa nekim.

Zauvek tvoj,

A.''

Zadovoljno uzdahnuh i pomazih sokola po glavi koji ubrzo potom odleprša. Papirić pažljivo uvih i zakačih za opasač.

Artiom je i dalje zlovoljno ležao na podu teško dišući. Kada se konačno pridigao na noge ćutljivo je stajao pored mene i streljao me prekornim pogledom.

-Dakle? Šta sad nije u redu?

-Sve je u redu!- Raspoloženo sam se osmehnula zavalivši se na jastuke.- Kada krećemo odavde? Kad ćemo stići u Meral?

-Šta je razlog tolikoj razdraganosti?- zlatokosi mladić nastavi sa svojim pitanjima. Nemarno zevnuh. Bilo je kasno i spavalo mi se te odlučih da ovaj razgovor odložim za kasnije. On se nasmeja, mada mi se učinilo da to radi stoga što misli da je neophodno a ne zato što su mu moje reči bile duhovite ili mile. Jedno vreme je samo ćutao, a potom upita:

-Zašto to radiš sebi kada ne moraš? On to nikada ne bi saznao... Vršiš veliki pritisak na sebe... samocenzuru. To nije dobro za moć.- stade da okleva, a onda kolebljivo nastavi- to me je oduvek bunilo. Zašto vi, ljudi, to radite? Moralna načela blablabla... Pravila su i napravljena zato da bi se kršila! Zar nemaš ni malo ljubavi prema samoj sebi i svojim željama?

Dok je to govorio lagano je odskakao sa noge na nogu i onako opušteno šetao po sobi.

-Ne, ali nije stvar u samoudovoljavanju.- pospano se promeškoljih. On se stidljivo isceri kao malo dete ili rob koji laska gospodaru, ali nastavi istim odlučnim tonom.

-Pa u čemu je onda stvar? U osećanjima? Dobro znaš da to nije ljubav! Samo puka zahvalnost što ti je spasao život. Poput nagrade vernom psu ili dresiranoj životinji. Radiš to formalno i iz griže savesti na osnovu glupih moralnih načela koja su ti usađena još u ranom detinjstvu. Hrabri vitez te je spasao i sada je na tebe red da prihvatiš da se udaš za njega... I tako ono živeli su srećno do kraja svojih sivih, dosadnih i monotonih života. Zašto se vezivati? Znaš da to ne želiš!- Artiomov glas preraste u šapat. Odjednom osetih velik umor, njegove reči u se gubile u tišini dok sam ja odmarala sklopljenih očiju.

-Zato što tako treba...- promrmljah sebi u bradu.

-I ja rizikujem život zbog tebe. Misliš li da zaista želim da budem rastgnut? Ipak prema meni ne osećaš sažaljenje, zahvalnost, osećanje odgovornosti...

Otvorih jedno oko i pogledah Artioma kroz tminu. Bilo je sujete i nezadovoljstva u glasu. Da li je to bila samo primedba ili skrivena pretnja? On utihnu i sklupča se legavši u ugao. Zaklopih oči i ubrzo utonuh u san.

-RIVALI-

5.

RIVALI

Ono što se po mraku činilo razumnim i pustolovnim na svetlosti dana delovalo je znatno gluplje. Trebalo je projahati kroz jedan ceo odred očevih vojnika, ali nismo došli ni do kakve bolje zamisli. Dok smo se spuštali niz padine jednog brda posmatrali smo kako se Meral pruža pred nama. Raštrkane kuće i građevine obasjane ružičastom svetlošću zore i blistavo mirno more. Od mesta na kome smo se nalazili do Merala trebalo je četiri sata galopa. Nama je trebalo skoro pet sati da stignemo. Želela sam da stignem u krčmu bar sat vremena pre nego što Aramil stigne. Jahali smo ćutke, uspeli smo bez većih problema da prođemo očeve gardiste i baš kada smo bili nadomak Merala neprijatnu tišinu naruši Artiom:

-Mislim da mi duguješ objašnjenje Fortuna.- njegove čudesne oči presijavale su se na sunčevoj svetlosti i on mi se nasmeši.

-Kakvo objašnjenje?

-Zašto si odbila moju ponudu prethodne i prve noći?- njegov osmeh se izgubi kao da nikada i nije bilo.

-Da one noći nismo bili na straži prihvatila bih tvoju ponudu. I to bi bilo pogrešno.- sumorno rekoh.

-Ah- njegov blistavobeli at zabaci glavu kada mu on čvrsto steže uzde.- Druga sam rasa? Možda ti Aramil više odgovara?

Odmahnuh glavom.

-Ne zbog toga.- Nisam smela da ga pustim da misli kako ovo ima ikakve veze sa Aramilom.- Za tebe, vođenje ljubavi je samo igra: u kojoj si veoma dobar. Ali ja ne mislim tako.

-Zvučiš kao seoska mlada.- u glasu mu se čulo da je povređen.

Odmahnuh glavom.

-Naučila sam da ljubav može postojati samo između jednakih. Nas dvoje u ovome nismo jednaki: ti možeš da spavaš sa bilo kojom i da se zbog toga ne živciraš. Samim tim mnogo si umešniji od mene. Takođe znam da je odnos bez ljubavi nešto najgore: bar meni.- govorila sam polako i sigurno dok mi se pogled gubio u morskom plavetnilu.

-A, ne voliš me!- on coknu jezikom.

-Voliš li ti mene?- Da nisam već znala odgovor, ne bih ni pitala.

On ponosno diže glavu ali ništa ne reče.

-Sve ovo je trebalo još preksinoć da ti kažem. Između nas nema ljubavi. Poštovanja i požude, da, bar kod mene. Ali ne i ljubavi.- nastavih.

-Zažalićeš zbog ovoga.- reče on, proprativši reči jednim opreznim osmehom da sakrije bol u očima.

-Moje telo već žali.- rekoh- Ali to je ispravna stvar. Ne želim da se igram.

On je samo ćutao. Nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da je bolje da mu dam malo vremena. Kada sam projahala pored njega trznula sam glavom i on me pusti da jašem ispred.

Pošto je Meral bio velika luka na obali, nisam se puno namučila da pronađem put do centra grada. Od dokova odjahala sam na južnu stranu grada. Ulice su tu bile malo neurednije, a zgrade malo manje. Prošla sam pored tri krčme sedam cvećarnica i jedne male kovačnice pre nego što sam naletela na neurednu krčmu na kojoj je pisalo Rogati Gospodar. Ime je bilo ili bogohulno ili nepristojno (rogati gospodar mogao je biti neki plemić čija žena spava sa drugima). Bilo kako bilo taj naziv je sigurno privlačio mornare i vojnike. Za trenukat se trznuh na pomisao da je Aramil saznao za moje malo iskušenje sa Artiomom. Kao što se u ovo doba dana i moglo očekivati, u krčmi nije bilo nikoga kada sam ušla, izuzev dronjavog krčmara toliko obuzetog čačkanjem nosa da me nije ni primetio. Pronađoh čist krčag na polici odmah iza kuhinjskih vrata i poslužih se vinom iz otvorenog bureta. U tom trenutku i Artiom uđe u krčmu. On stade u pola koraka, kao da su ga samo pokreti moje glave gonili da korača. Podiže prst ka krčmaru i ovaj u istom trenutku pade na zemlju ničice.

-Dođi...- tiho reče Artiom.- Osećaš li moć?

On uzdahnu tako da je to skoro ličilo na uzdah olakšanja. Zagleda se u mene i stade da govori, ali bilo je to kao da se obraća sam sebi:

-Dopire negde iz podruma...

Gledala sam kako Artiom stoji ispred zida koji je stajao iza šanka. Delovao je razumno, mada se obgrlio rukama i molećivo premeštao s noge na nogu. Odjednom poželeh da mogu da ga se oslobodim. Ponekad mogu da zaboravim šta je on zapravo, ali ne nakon onakvog prizora kakav se pre nekoliko sekundi odigrao sa krčmarem. Dočeka me još jedno iznenađenje. Iako ni prstom nije mrdnuo, zid se rastvori. On se okrete u mestu i prođe kroz prolaz. Ja pođoh za njim, a vrata u zidu se zatvoriše za mnom. Čim sam ušla u taj mračni tajni prolaz primetila sam dve stvari: jedna je bila neobično brujanje unutra, a druga da je prostorija bila ispunjena magijom kao činija gustim sirupom. Videla sam kako stenje slabašno svetluca a neki osećaj neprestano mi je govorio da me nešto posmatra iz senki. Kad stadoh Artiom se okrete i reče:

-Ovde je neko kome je potrebna tvoja pomoć.

Nismo baš bili tihi prilikom dolaska, ali ona nas izgleda nije ni primetila. Sedela je na sredini prostorije. Zamršena, prljava plava kosa padala joj je niz leđa. Brujanje koje sam ranije čula bila je njena pesma. Po mojoj proceni imala je negde oko osam godina. Bila je to devojčica niskog rasta i oblih obraščića odevena u prljavu i poderanu svilenu haljinu.

-Da li si dobro?- uputila sam joj zabrinut pogled i trgla je iz pesme. Mora da je bila potpuno obuzeta raspetljavanjem čvorova na svojoj kosi jer je na moje reči skočila na noge kao preplašeni zec i zagrcnula se. Pre nego što stigoh išta više da kažem, ona zabaci desnu ruku i plamteće, pucketavo nešto zaslepljujućom brzinom izlete iz njene šake. A onda, nekoliko koraka ispred nas stade i ugasi se.

-Polako.- umirujućim glasom kaza Artiom.

Ona diže glavu.

-Ko ste vi? Šta hoćete?- Glas joj je drhtao, prikrivajući naglasak ako ga je uopšte i imala.

-Kako si dospela ovde?- miroljubivo upitah.

-Brat mi je rekao da ga ovde čekam. Rekao je da je bezbedno. Ostali su mi se smejali... Ipak uspela sam da pobegnem... Moje sluge su poklane... svi do jednog... a majka, majka je...- devojčica se zaplaka i grcajući ućuta. Tako me je neopisivo podsećala na nekog. Te oči, mora da sam ih ranije videla negde. Međutim nešto mi je u celoj toj priči smetalo - nije mi dovoljno pokorno zvučala da bi bila žrtva, i isuviše gordo da bi bila rob. I kako je samo Artiom mogao da zna da se devojčica ovde nalazi?

-Sa nama si bezbedna.- iskreno joj rekoh.- Ako želiš možeš da pođeš sa nama ili da ostaneš ovde i sačekaš brata, na tebi je da odlučiš.

-A ko si ti da to kažeš? Obična devojka! Možda deset godina starija od mene... ali nisi ratnica!- prezrivo me upita pošto nas je tren ili dva streljala pogledom. Ali nije postigla željeni utisak pošto glas poče da joj drhti. Po borama oko usana i očiju videlo se da je iznurena. Bila je potpuno bosonoga što me rastuži.

-Artiome, vidiš li joj noge? Moramo joj pomoći.- rekoh zanemarujući njenu neuljudnost. Nimf spusti pogled:

-Doneću malo vode...- reče i nestade.

Devojčica razrogači oči i skljoka se na zemlju.

-Ko si ti?- ovog puta u glasu joj nije bilo optužbe.

-Fortuna.- kratko joj odgovorih.

-A on?- Otprilike pokaza ka mestu gde je Artiom malo čas stajao.

-Oh, Artiom?- razmislih šta bih mogla da joj kažem.- On je prijatelj.

-On je vilin rasa.- kaza ona, maltene sama sebi. Sedoh na stenovito tlo da pregledam devojčicina stopala. Bila je prilično povređena. Čitav taban bio je odran i pun zapečene zemlje. Znajući da ničim ne mogu da umanjim bol od ribanja počeh valjano da joj skidam parčiće sasušene zemlje sa živog mesa. Kada sam bila potpuno sigurna da sam sa tabana skinula svu zemlju i prljavštinu spustih ga pažljivo na rub svoje odore i digoh drugi. Devojčica je bila jako hrabra, a sav bol je zgrčeno i tiho podnosila, iako je bila potpuno iznurena kod nje nisam primetila onu tupu bespomoćnost kao kod drugih mučenica koje sam sretala.

-Kad će više ta voda?!- prodrah se. Odjednom iza sebe začuh Artiomov glas:

-Mislim da to neće biti potrebno.- on prošaputa zamagljenog pogleda koji se gubio negde u daljini. Kada sam se okrenula ugledah snop ponoćno crne svetlosti koja pogodi devojčicu u grudi i ona umrtvljeno pade na tlo.

-Šta?! Šta to radiš?- zbunjeno skočih na noge kad ugledah zlobni osmeh na nimfovom licu.

-Oh... ništa... Svet je za jednu budalu siromašniji.- reče on samouvereno.- Zar ne znaš ko je ona bila?

Govorio je sa mržnjom o jadnoj zlatokosoj devojčici koja je ležala kraj mojih nogu licem prema zemlji. Stiskala sam mali dagger u ruci iza leđa dok mi se Artiom približavao kao vuk srni.

-Ona... je bila princeza, PRINCEZO.- naglasi Artiom.- Careva ćerka... Pa, više nije.

Artiom se grohotom zlobno nasmeja ne odvajajući pogleda od mene. Ispustih krik očajanja kada sam konačno shvatila odakle mi je devojčica bila poznata. Aramilova sestra. Iste oči, ista kosa i isto ponosno, gordo i hrabro držanje. Zarežala sam od besa. Trgoh ruku sa malim bodežom ali nimf me zaustavi i pribi uza zid. Iz džepa izvadi malu bočicu i otvorivši je zubima pruži mi pod nos. Čvrsto zaklopih usta i oči dok sam pokušavala da se oslobodim njegovog snažnog stiska. Ruke su mi bridele. On me uhvati jednom rukom za vrat i podiže uza zid, batrgala sam se nogama pre nego što me udari pesnicom u stomak. Drugom rukom mi zapuši nos pokvareno se smejući. Tako zloban i tako očaravajuć... Mrzela sam ga. Na posletku otvorih usta da udahnem vazduh i on mi sasu sadržinu napitka niz grlo. Otpustio mi je vrat i ja skliznuh niz zid i padoh na pod. Ležala sam drhtavo dok sve nije počelo da mi se muti pred očima, crnilo mi je zamutilo mozak a neki unutrašnji glas počeo da dobija kontrolu nadamnom. Udarih glavom o tvrd kamen i opružih se ničice po zemlji. Poslednje što sam bila u stanju da osetim bio je vlažan snopić vrele krvi koji mi se slivao niz čelo i Artiomov zadovoljni smeh. Beskrajno crnilo.

-RAZRUŠENA PORODICA-


6.

RAZRUŠENA PORODICA


Posle napornog dana jahanja i ja i Elvingot bili smo umorni. Iako je bio najbolji pastuv iz očevih štala iz njegovih nozdrva sada je kuljala topla, teška, para od umora, a kopitama je trzao o zemlju. Moj vranac. Bio je pravi prijatelj svih ovih godina, te ga umilno pomazih po gustoj grivi koju je vetar umrsio. Iako me me je Elspet sa strepnjom čekala, iako sam žudeo da ponovo vidim svoju buduću nevestu, iako sam želeo čašicu dobrog okrepljenja, bio sam primoran da zastanem i da se odmorim. Napravih sebi neugodnu postelju od šiblja, polomljenih grančica i trave i opružih se po njoj. Voleo sam miris šume i miris mlade, sasušene trave. Da li je ona već stigla? Nemoguće... Tek danas sam poslao poruku po sokolu. Ako ne bude problema uspeću da stignem do Rogatog Gospodara do sumraka, a onda... Pitam se da li je Elspet došla sa pratnjom? Šta se desilo na majčinom dvoru? Koliko sam mogao da načujem od meštana i kraljevih vojnika, otac je već krenuo sa svojom vojskom na istok. Rat je bilo poslednje što mi je u tom trenutku trebalo. Duboko udahnuh pre nego što padoh u čvrst san. Iz sna me je trglo šuškanje grmlja i puckanje zgaženih grančica. Širom otvorih oči i osluhnuh pažljivo. Da. Nekog je bilo tamo. Dvojica, možda trojica... Grčevito stisnuh sečivo svog mača i bešumno ga izvadih iz korica. Nisam se usuđivao da skočim na noge ili da se okrenem. Strpljivo sam čekao i škiljio praveći se da spavam sve dok se jedna velika glava nije nagla nad moju usnulu figuru.

-To je on.- taman obris promrmlja. Mogao sam da razaznam kraljev grb na šlemu koji je glava imala. Verovatno gardisti. Ali zašto me traže?

-Vrlo dobro.- promrmlja zadovoljno i uplašeno drugi glas.- Ubij ga pa da završimo s tim. Seti se kraljevih naređenja...

Glava kao da je oklevala pre nego što sam iznad sebe mogao da raspoznam još jednu senku zamahnute ruke koja je odlučno stiskala sablju. Odjednom mi uzbuđenje pohrli žilama i pod naletom divlje snage skočih na noge taman na vreme da blokiram stražarev udarac. Sevnu varnica kada nam se sečiva ukrstiše. Drugi glas kriknu i panično povika:

-Ubij ga! Ubij ga!

-EVO!- progunđa nervozno stražar sa kojim sam se borio. Nije imao šanse. Možda je to i znao. Ipak nije ustuknuo, hrabro se borio sve dok mu oštrica mog mača nije presekla vrat. Topla i lepljiva krv šiknu isprskavši pritom i mene i drugog stražara koji se dohvati mača i pomalo kukavički krenu na mene. Zastajao je i podrhtavao kao da je na smrt preplašen pa brzo završih s njim probovši ga kroz utrobu. Sa tupim krikom vojnik skliznu sa mog mača i ostade da leži na zemlji koja je veliku lokvu krvi upijala poput sunđera. Razmišljao sam brzo i grozničavo. Kraljevi gardisti nikada ne idu sami i u tako malom broju. Ako je iko bio u blizini čuo je krike... Brzo zauzdah vranca i naskočih u sedlo coknuvši jezikom i poteravši ga u galop. Kroz pluća mi je strujala mrka i gusta noć. Pred očima su se smenjivali obrisi, figure i drveće koje smo u galopu prolazili. Miris svežeg bilja i zove ispunjavao mi je nozdrve i komešao misli koje su se rojile u glavi poput jata velikih, crnih ptica. Visoko na nebu presijavao se veliki krvav mesec, crven od tajni i krvi nevinih. Rat na istoku je možda već počeo. Kralj želi da me ubije... To nisam predvideo. Zvede su obasjavale put Elvingotu koji je žurno grabio ka Meralu poput tamnog noćnog vela. Sitne i plavičaste zvezdice su obasjavale prašnjvi drum ispred njega. Iza sebe nisam mogao da čujem ništa osim huka sove i noćnih grabljivica koje su se hranile manjim životinjama. Žrtve. To sam bio i ja. Ipak, uživao sam u svojoj ulozi. Elvingot je to mogao da oseti, poznavao je mene- ko god ja bio. Osetih da nisam bio potpuna ličnost još od dvanaeste godine kada su se otac i majka razdvojili. Estel ne pamti. Bila je još uvek u kolevci... Ponoćni mir remetilo je samo teško disanje mog bojnog ata i zvuk stamenih kopita koje su dobovale po zemljanom putu raspršujući prašinu pred sobom. Hitro sam milovao njegove oznojene sapi dok smo sve brže i brže grabili ka gradu. Dug put je bio pred nama a vremena je bilo malo...

Pošto je svanula blaga obdanica ja poterah vranca kroz zakrčenu šumu i sklonih se sa puta. Dan je bio opasan za putovanje spremda sam bio nepoželjan i suvišan kralju. Elvingot je trzajući nastavio pošto su ga bagremovi i korov šibali po nogama. Ja sam se grčevito održavao u sedlu, a vreme je sporo proticalo. Ipak do sumraka nismo videli nijednu živu dušu. Kada je nebeski svod počeo da gori u plamenu razigranih boja, ugledah Meral ispred sebe. Bio je to predivan lučki gradić sa velikom lukom i živahnim stanovništvom. Seljaci su užurbano vrveli niz i uz kaljave ulice dok je razdragani žamor dopirao iz okolnih kućeraka. Sve je splaslo u umirujuć, usahli suton dok je Elvingot kaskao zakrčenim uličicama. Mirno se uputih ka dokovima udelivši nekoliko zlatnika ćopavom prosjaku koji je ćutljivo sedeo naslonjen na zid od kovačnice. Srce mi je ludački tuklo dok sam se približavao Rogatom Gospodaru. Konačno ću je ponovo videti... Čim sam sjahao sa ata primetio sam gomilu radoznalih meštana okupljenih oko ulaza u krčmu. Zabrinuto zavezah Elvingota kod ulaza i prokrčih sebi put kroz gužvu. U krčmi je bilo svega nekoliko ljudi, kao i dve očeve vojvode. Nečije opruženo telo je ležalo beživotno na tlu. Užurbano priđoh jednom od vojvada koji ustuknu kad me ugleda:

-Gospodaru.- visoki sedi čovek se nakloni.- Bojim se da vam ne donosim dobre vesti.

U tom trnutku nešto me prenu. Mala silueta sumnje zatrepta u grudima i ispustih uzdah strepnje i užasa:

-Šta se desilo?- gras mi je podrhtavao dok sam pokušavao da zvučim staloženo.

-Ovaj ovde čovek...- vojvoda bezvoljno pokaza na mrtvo telo debeljuškastog muškarca koje je bio opruženo po podu.- taj čovek je gospodar krčme. Pre sat ipo nas je alarmirala njegova gospođa koja ga je tako pronašla.

-Da li je bilo još nekog u krčmi?- užurbano upitah. Vojvodin glas se promenio, postao je tanji i tiši. Oklevajući vojvoda nastavi:

-Mislim da bi bilo bolje da pođete za mnom.- on klimnu glavom i ja se zaputih za njim kroz tamni hodnik iza šanka koji je vodio u malu polukružnu prostoriju. Pod slabim svetlom mogao sam samo da primetim obrise nečeg zgrčenog i svijenog na zemlji.

Kada su mi se oči navikle na tamu razaznah prljavo roze poderanu svilenu haljinu, umršenu plavu kosicu, oble obraščiće koji su izgubili nekadašnje rumenilo. Sada su bili tako beli, bledi, sablasni.

-ELSPET!- Kriknuh izbezumljen i padoh na kolena. Nisam smeo da pokažem slabost pred očevim vojvodama ali se ipak sagoh nad sestru. Moja svest nije želela da prihvati činjenicu da moje sestrice više nema. Bila je tako mala, dobra, bezazlena... Koji monstrum bi mogao da uradi ovako nešto?

-Veoma mi je žao, gospodine. Saosećam se sa vašim bolom.- promrmlja sedi vojvoda dok je uznemireno stajao iza mene.- Pronašli smo još nešto.

On iz svog ogrtača izvadi mali krivi bodež optočen sitnim smaragdima.

-Pogledajte dršku, gospodaru.- vojvoda prstom pokaza na mali znak beskonačnosti koji je bio urezan u srebrnu dršku.-Rekao bih da je ovo neka neslana šala, gospodine...

-Da li je moja sestra umrla od tog bodeža?- promuklim glasom upitah kada sam shvatio da mi je bodež odnekud bio poznat stoga uzeh bodež i zadenuh ga za unutrašnjost leve čizme.

-Ne.- vojvoda odmahnu glavom.- Nema tragova oružija. Mora da je sirotica ubijena magijom.

Sagoh glavu i prislonih je uz vlažan kamen. Duboko sam udisao mirise. Mogao sam da osetim arome nekih meni nepoznatih trava, hemikalija, buđi i vonji, vlage koja se lepila za kameni pod, upekle zemlje i krvi. Da, bilo je krvi. Zamočih prst u malu baricu jedva nešto veću od mog malog prsta i liznuh. Slan i neprijatan ukus gvožđa i opore krvi obli mi jezik.

-Krv!- uskliknuh.

-Možda se borila. Ipak je vaša sestra bila hrabra!- vojvoda se promeškolji.

-Možda...- slegnuh ramenima a oči mi se nakvasiše suzama.

Umazah prste krvlju i protrljah šake.- Onaj ko je ubio moju sestru platiće trostrukim mukama. Tako mi bogova, umivaću se u njegovoj krvi!

Podigoh sestru u naručije dok je vojvoda poslušno kaskao za mnom i izađoh iz krčme.

-Želim sahranu dostojnu jedne princeze! Pošaljite poruku mojoj majci.- namrgođeno promrmljah.- Do ponoći moja sestra mora da počiva u miru. Je li to jasno?

-Da gospodaru ali...- vojvoda poče da zamuckuje.- Vaša majka, gospodaru...

-ŠTA?!- progrmeh.

-Vaša majka je... nestala.- vojvoda se trudio da ublaži situciju.

-Pojasni to!- podviknuh ljutito.

-Izgleda da su u dvor vaše majke upali varvari, moguće pripadnici redova istočne alijanse, pobili svu poslugu i sav živalj u zamku, opustošili sve dragocenosti...

-Moja majka je... mrtva?- glas mi zastade u grlu gušeći me.

-Ne, ne... nisam tako rekao.- sedi vojvoda ponizno odmahnu glavom.- Njeno telo nije pronađeno. Nestala je, gospodaru.

Da sam pokleknuo ispustio bih ledenu Elspet iz ruku. Pognuh glavu poraženo i sakrih lice ispod pramenova guste zlatne kose. Nisam želeo da mi vide suze u očima.

-U redu... Galdore! Želim da sahranim sestru pre ponoći! Rano ujutru krećemo ka očevom zamku. Idemo u rat! Nema odmora!

Bes je kuljao iz mene. Živeti ili umreti? Sada mi je postalo sve jedno. Verovao sam u čistotu, plemenitost, ljubav, srećan kraj za onoga ko to zaslužuje... Prevaren sam. Sunce je odavno prestalo da sija, barem za mene. Pažljivo predadoh Elspet vojvodi Galdoru i razbesnelo skočih u sedlo. Kada ožežih Elvingotove sapi on se prope, zanjišta prodorno i dade se u strahovit galop. Pred očima mi se mutilo. Boje su se stapale i polagano curile u vrtlog mojih nadolazećih suza. Na usnama mi je ostao vlažan i slan trag. Pluća i grudi su mi se stezale dok ih je plač gušio. Želeo sam da vrištim, vičem, plačem, ubijem! Da sečem sabljom sve dok i sam ne budem posečen. Elvinogt je uznemireno galopirao dok mu se znoj cedio sa tela a uši usplahireno trzale. Njištao je divlje, naprezao se u bolu, kao da žali sa mnom. Do juče sam imao sve, nadu, oreol od snova koji mi je krasio glavu, želju za borbom, veru u ljubav, i ubeđenje da pravda uvek pobeđuje i dobro slavi pobedu nad zlim. Danas se sve to činilo izvrnuto i izobličeno. Sestra mi je bila mrtva, majka nestala, draga me nije dočekala, a otac, otac je bio izgubljen u pohlepi. Soko je kružio visoko iznad groblja. Trgoh uzde i okretoh ata zaputivši se ka malom, seoskom groblju.

Sahrana je bila veličanstvena; moj otac bi je iz duše prezirao. Ali njega nije bilo, bio je isuviše zauzet otimanjem poreza od raje i uništavanjem preostalog carstva, pa nije mogao da se buni. Vojvode su nosile otvoreni kovčeg od belog mermera. Delovali su snažno i stameno, iako su obojica bili u poodmaklim godinama. Ja sam jahao pored skrivajući pogled ispod kose kako niko ne bi mogao da primeti slabost i tugu u mojim očima. U otvorenom kovčegu, na baršunastoj, beloj postelji ležala je avetinjska prilika moje male sestrice. Elspet. Izgledala je skoro kao odrasla gospa. Bila je odevena u haljinu od belog somota, a latice belih ruža su joj krasile uzglavlje. Dok sam stajao na svom mestu pokraj otvorenog groba na padini brda naspram mora, pružao mi se dobar pogled na pogrebnu povorku. Većinom je povorka bila sačinjena od meštana dobre naravi koji su se peške vukli uz brdo. Pogledao sam lice svoje sestre. Ona je bila jedina koja je možda istinski žalila našeg oca, ali njeno lice, primetio sam, sada je bilo bezizražajno i blago. Malo odvojen od ostatka povorke, gledao sam dok su je pažljivo spuštali u crnu zemlju, bez suza (kao da su i suze presušile i izdale me) posmatrao sam kako Elspet poput uzvišene žrtve, Kore (večite device božanskog porekla), predaju večnom pokoju. Nesumnjivo da sam bio ispunjen mržnjom kada je mermerni sanduk dotakao dno. Pogled mi sa groba skliznu na vojvode koji su ćutku sklopljenih ruku posmatrali, ukočenih lica, sveštenika koji je odavao poslednju počast. Trgoh se na poslednje ''Amin''. Sjahavši, zgrabih šaku zemlje i bacih je na sanduk. Ogorčeni talasi neplodnog gneva pretili su da me skrše. Da je bilo drugačije, možda bi sada sestra i verenica stajale pored mene da mi pomognu u preteškom zadatku da carstvo održim u životu uprkos svojskim naporima mog oca da ga proćerda. Možda bih imao majku koja bi preuzela teret dnevnih poslova sa mojih pleća i tako mi dala slobodu da jurim razbojnike i ubiram žetvu. Ne bih ovako stajao, napola izludeo, sa suzama koje mi besramno klize niz lice dok prpadnici očeve garde zasipaju grob moje sestre zemljom. Na kraju, mislim da sam samo ja plakao. Možda sam jedino ja i žalio, i to ne samo Elspet koja je ležala u tom grobu.

Kada je i poslednji grumen zemlje prekrio belinu njenog posmrtnog konačišta okrenuh se ka vojvodama.

-Krenite sa svojim bataljonima ka očevom zamku. Ne verujem da smo tamo još uvek dobrodošli ali moramo da pokušamo da odbranimo carstvo. Neću dozvoliti da me slome!- zaurlah gordo što je bilo neprikladno za sahranu. Vojvode se pokloniše.

-Ali vas traži kraljeva vojska gospodaru.- reče Galdor odmereno podigavši pogled.

-To je moja briga. Gospodo, ja mogu sam da se brinem o sebi, a u Meralu imam neka nedovršena posla. Verujem da ćete moći sami da stignete do reke Jasu, tamo ćemo se naći. Ne bude li me bilo sedam dana, od današnjeg, javite mom ocu da sam pao u borbi i pridružite mu se. Da li sam bio jasan? Želim da krenete iz ovih stopa!- bio sam voljan da zapovedam i nestrpljiv da učinim sve ono što sam naumio.

-Da, gospodaru. Videćemo se za sedam dana, u to sam siguran.- pokorno reče sedi Galdor i osmehnuvši se nejako, a potom se on i drugi vojvoda uspeše na svoje sive konje i odjahaše u pravcu Merala. Ostao sam sam. Apsolutno prokleto sam i na svoju ruku. Valjalo je paziti se jer su mnogi lešinari i grabljivci želeli moju glavu. Baš kada sam krenuo ka gradu opazih čudnu prašinu koja se dizala na horizontu. Možda čopor vukova ili krdo stoke. Nisam želeo da gledam, samo produžih ka malim lučkim ulicama da pronađem konačište.